Zima u tim krajevima bila je oštra – vjetar im je rezao kožu, a snijeg se, poput beskrajnog bijelog mora, protezao do horizonta. Polje iza sela Nikoljskoje smatralo se ničijom zemljom: bez staza, bez skloništa – samo snježni nanosi i usamljene vlati smrznute trave koje su virile ispod snijega.
Tog jutra, četiri lovca – Sergej, Andrej, Viktor i Roman – krenuli su tamo u potragu za lisicom koja se u posljednje vrijeme često pojavljivala u blizini seoskih pašnjaka.
Ali lov nije išao kako su očekivali.
Nakon otprilike pola sata putovanja, ugledali su je: crvenu, vitku, krzno joj je sjalo u snijegu poput plamena. Ali umjesto da pobjegne, lisica se zaustavila.
I gledala ih je.
Dugo.
Tiho.
Ravno u njihove oči.
Zatim se okrenula i polako krenula naprijed, osvrćući se, kao da ih poziva da je slijede.
“Vidite li ovo?” “Victor je šapnuo.
“Ona vodi”, rekao je Sergej. I nitko se nije prepirao.
Četvorica muškaraca su ga slijedila.
Putovanje je bilo dugo. Polje se činilo beskrajnim. Vjetar im je puhao u leđa, ali lisica je hodala samouvjereno, nikada ne usporavajući.
I odjednom, u bijeloj praznini, primijetili su nešto mračno.
Veliku, duboku, nepravilno oblikovanu rupu, gotovo prekrivenu snijegom.
Lisica se zaustavila na rubu i mirno sjedila, gledajući dolje.
Sergej je prvi prišao i nagnuo se.
Ono što je vidio natjeralo ga je da se ukoči.
“O, moj Bože…” povikao je.
Na dnu rupe, u snijegu, sjedio je čovjek.
Pogrbljen, omotan starim kaputom, blijed, iscrpljen.
Ali živ.
“Hej! Čujete li nas?!” viknuo je Roman.
Čovjek je podigao glavu.
Oči su mu bile zamagljene, usne ispucale.
Glas mu je bio slab:
“Upomoć…”
Tek sekundu kasnije shvatili su tko je to.
Bio je to Jegor Saveljev, zaštitar na crpnoj stanici, koji je nestao prije devet dana. Svi su pretpostavili da je poginuo u snježnoj oluji. Tražili su ga, ali ga nisu mogli pronaći.
Bio je živ jer mu je lisica donijela hranu. Poljski miševi. Bobice. Smrznuti komadi kruha pronađeni u blizini farmi.
“Ona… me držala budnim…” uspio je Jegor izustiti. “Da sam zaspao… Umro bih…”
Snijeg se kovitlao, vjetar je zavijao, ali unutar jame vladala je duboka tišina.
Lovci su bacili užad, jakne – sve što su mogli. Izvukli su Jegora. Zamotali su ga. Podržali su ga s obje strane.
Kad su se osvrnuli, lisica je nestala. Samo je njezin vatreni rep bljesnuo na snijegu – a zatim nestao u bijelom prostoru.
Jegor je odvezen u bolnicu. Preživio je. Liječnici su rekli da još jedan dan i ne bi bilo šanse.
Kad se priča proširila, netko je rekao:
“Čuda se događaju i u prirodi.”
Ali stari šumar, Ivan Palič, samo je odmahnuo glavom:
“Nije to čudo. Neke životinje jednostavno imaju čišća srca od ljudi.”
I od tada, ako netko u tim krajevima vidi crvenu lisicu,
nitko ne diže pušku.
Jer sada svi znaju: ponekad spasilac dođe na sve četiri.
