Rano je jutro uz obalu Crne Gore. More je mirno, nebo vedro, sunce se tek diže iznad horizonta. Tri ribara – Miloš, Arsen i Luka – kreću u svom starom drvenom čamcu, kao i svako jutro. More ih hrani, ali ih i plaši – stari ljudi su uvijek govorili da pod vodom žive “oni najbolji koje se ne uznemirava”.
Ali jutros je ulov bio neobičan od samog početka. Mreža, spuštena u dubinu, odjednom se zategla kao da ju je kamen uhvatio. Čamac se nagnuo, užad je zaškripala, a voda oko nje je zamjehurila.
“Uvuci je, Luka!” viknuo je Miloš, gurajući nogama. A kad je mreža izronila iz vode, sva trojica su se ukočila.
Nešto ogromno se migoljilo u mreži. Riba – ali ne nalik nijednoj koju su prije vidjeli. Srebrno-siva koža, kao da je od metala. Oči – prevelike, gotovo ljudske, sjajne poput stakla. A duž tijela su joj bile čudne izrasline, poput sitnih bodlji. Nije se pomaknulo, ali činilo se da ih promatra.
„Je li to… grdobina?“ šapnuo je Luka.
„Ili mutant“, promrmljao je Arsen. „Sada od ovih emisija možete očekivati bilo što.“
Pokušali su je uvući u čamac, ali čim je Miloš zakačio mrežu, riba se iznenada trznula. Tako naglo da se čamac gotovo prevrnuo. Prskanje vode udarilo im je u lice. I u tom trenutku, nešto poput jauka začulo se ispod škrga.
Sva trojica su se trgnula. More se ponovno smirilo, samo su valovi šuštali o bok. Riba je ležala nepomično – ali oči su joj i dalje buljile. Kao da moli da je puste.
Miloš je drhtavim rukama uzeo nož.
„Nećemo vas povrijediti“, promrmljao je, ne vjerujući da razgovara s ribom. Prerezao je mrežu, a tijelo ogromnog stvorenja polako je skliznulo natrag u vodu. Gledali su kako nestaje u dubini, ostavljajući za sobom tanak trag srebrnaste pjene.
Kad su se vratili u luku, more je već bilo zlatno od izlaska sunca. Ribari su dugo šutjeli. Luka je prvi prekinuo tišinu:
“Slušaj… jesi li primijetio? Na boku su bile oznake… poput slova.”
Miloš se namrštio.
“Slova?”
“Da. Latinica.”
Nije se prepirao. Ali te večeri, kad je izvadio mobitel i otvorio fotografiju koju je snimio na brodu, ukočio se. Na tijelu ribe doista su bila vidljiva slova – jasna, opečena, poput žiga. Samo su riječi bile previše čudne za ljudski jezik.
I od te noći Miloš više nije izlazio na more u zoru. Govorio bi:
“Neke stvari ne žele izaći na vidjelo.”
