Evelyn je dugo odgađala ovaj posjet. Svaki dan je krivila sebe za to – ali posao, sin, njezini poslovi, beskrajno “Nemam vremena” uvijek su se činili važnijima. Ipak, pomisao na majku koja živi sama u hospiciju proganjala ju je.
Jednog jutra zatvorila je laptop, uzela torbu i rekla sebi:
“Danas. Nema više izgovora.”
Vožnja je trajala dvadeset minuta, ali činila se kao vječnost. Stara zgrada stajala je na periferiji grada, okružena suhim drvećem i sivom ogradom. Od prvog koraka Evelyn je osjetila nešto neugodno – miris starosti, jeftinog deterdženta i nečeg kiselog, davno neisprobanog.
Nitko nije podigao pogled prema recepciji. Medicinska sestra, još uvijek prilijepljena za telefon, pružila joj je blagajnu:
“Koga posjećujete?”
“Margaret Harris.”
“Odjel 17. Na kraju hodnika.”
Hodnik je bio dug i mračan, svjetla su treperila. Zidovi su se ljuštili. Nitko nije razgovarao. Evelyn je prošla pored otvorenih vrata i vidjela stare ljude kako sjede sami, neke bez pokrivača, neke u invalidskim kolicima, neke kako zure u strop.
Stisnula su joj se prsa.
Kad je stigla do sobe 17, ruke su joj se tresle. Pokucala je, ali nije bilo odgovora. Zatim je otvorila vrata – i srce joj je potonulo.
Soba je bila hladna. Toliko hladna da joj je para izlazila iz daha. Prozor je bio otvoren. Voda iz propuštajućeg radijatora ležala je na podu. Posteljina je bila zgužvana, jastuk je pao na pod.
A njezina majka… sjedila je na stolici, odjevena u tanku spavaćicu, prekrivena samo starom plahtom. Koža na njezinim rukama bila je ledena, prsti plavkasti.
„Mama…“ šapnula je Evelyn.
Žena je polako okrenula glavu. „Djevojčica moja?“ glas je bio slab, jedva čujan. „Jesi li došla?..“
Evelyn je potrčala do nje, pokrila je pokrivačem, ugrijala joj ruke među svojima i zatvorila prozor.
„Zašto ti je tako hladno?!“
Njena majka je pokušala nasmiješiti se:
„Pitala sam… ali su zaboravili. Kažu da nemaju vremena.“
Evelyn je osjetila kako u njoj raste bijes. Istrčala je iz sobe i gotovo vrisnula:
„Tko je zadužen za sobu 17?! Zašto je tamo tako ledeno?! Zašto je nisu pokrili?!“
Sestra se lijeno digla:
„Nemamo dovoljno osoblja, gospođo. Vaša majka nije u lošijoj situaciji od bilo koga drugog.“
Evelyn je prišla bliže, glas joj je drhtao od bijesa:
„Ovo je žena koja me odgojila. Ona je osoba, a ne broj u časopisu!“
Vratila se u sobu, zagrlila majku i tiho rekla:
„Vodim te odavde. Danas.“ Odmah.
Žena joj je stisnula ruku.
„Znala sam… da ćeš doći.“
Evelyn joj je pomogla da ustane, obukla kaput i omotala je šalom. Dok su izlazili, ostali stariji ljudi su ih gledali kako odlaze – neki s nadom, drugi s tihom zavišću.
I tada je Evelyn shvatila:
Ponekad pravi užas nije u tami, ne u pričama, već u tome koliko lako ljudi zaboravljaju one koji su ih se nekoć sjećali.
Odvela je majku van, gdje je konačno bilo toplo.
