Dugo je razmišljala prije nego što pristane. Bio je gotovo dvostruko stariji od nje – ozbiljan, bogat i galantan. Prekrasno je govorio, donosio joj cvijeće i obećavao “miran život bez briga”. Svi njezini prijatelji šaptali su:
“Ona samo želi novac.” Ali ona je vjerovala da je ovo prilika za novi život. I rekla je da.
Vjenčanje je bilo raskošno – bijele ruže, glazba, smijeh. A onda – vila uz more, ogromni prozori, pozlaćene slike, svilene zavjese. Činilo se kao da je bajka počela. Ali već prve noći, osjetila je nešto čudno. Kuća u kojoj je sve disalo prošlošću.
U spavaćoj sobi stajala je antikna komoda, s ženskom kutijom za nakit s njezinim inicijalima. Otvorila ju je – smaragdni prsten i suhi cvijet unutra. Njezin muž je iznenada ušao i tiho zatvorio poklopac:
“Ne diraj to. To je uspomena.”
Na zidovima je bio portret žene. Činilo se da njezine oči prate svaki njezin korak. Sluge su izbjegavale razgovor o njoj, a njezin se muž smrknuo samo ako bi se razgovor dotaknuo prošlosti. Tišina koja je izazivala jezu.
Jedne noći djevojku je probudilo šuštanje koraka. Njezin je muž spavao pokraj nje. Izašla je u hodnik – nikoga nije bilo. Samo su se zavjese njihale, kao da je netko prošao. Kad se vratila, kutija za nakit bila je ponovno otvorena.
A prstena nije bilo.
Sljedećeg jutra njezin je muž izgledao blijedo, kao da nije spavao. Rekao je samo jedno:
“Mir ovdje ne smije biti narušen.”
Kasnije je djevojka čula šaputanje sluga. Šaptali su da se prethodna gospodarica utopila, ali njezino tijelo nikada nije pronađeno. Od tada se činilo da njezin muž živi između prošlosti i sadašnjosti.
Iste noći vidjela je svog muža kako stoji kraj prozora i razgovara sam sa sobom.
“Oprostite mi… Nisam htio…” šapnuo je.
Jutro koje je sve promijenilo
U zoru je djevojka odlučila otići. Spakirala je svoje stvari, ali se okrenula i ugledala muža kako stoji na vratima. Držao je smaragdni prsten.
Prišao je bliže i rekao:
“Trebala bi znati zašto sam te odabrao…”
I ono što je zatim čula natjeralo ju je da zauvijek pamti ovu kuću uz more.
