Sve je počelo kao i obično jutro. Bilo je 8:20 ujutro u metrou, vagon je bio pun – neki su pili kavu, neki su provjeravali telefone, neki su spavali stojeći. Maria je žurila na posao i, kao i uvijek, stajala je kraj vrata – tamo je bilo manje gužve i bliže je izlazu. Nije ni primijetila da vlak ulazi u tunel kad su svjetla odjednom zatreperila i ugasila se.
Vlak je zastao između stanica. Isprva su svi šutjeli – pa, to se događa. Ali kad je prošlo pet minuta, pa deset, a svjetla se nisu vratila, ljudi su počeli postajati nervozni. Osjećao se miris prašine, kočnica i još nečeg… čudnog.
I odjednom je Maria čula škripu. Tanak, prodoran zvuk, kao da netko grebe ispod poda. Mislila je da je to umislila. Ali škripa se ponovila, a onda je rep bljesnuo ispod sjedala. Jedan. Zatim još jedan. I nekoliko sekundi kasnije, štakor je projurio preko vagona.
Netko je vrisnuo, netko je skočio. Ali tu nije završilo. Deseci sivih tijela počeli su puzati iz pukotina između sjedala, ispod gumenih brtvi, iz kutova. Štakori. Mali, veliki, sjajni od vlage, s dugim repovima, šape su im šuštale po linoleumu.
Netko je lupao na vrata – zaključana. Vlak je bio mrtav, radio isključen. Panika je rasla, žene su vrištale, muškarci su lupali po prozorima. Štakori su jurili uz zidove, skačući na sjedala, probijajući se između nogu.
Jedan se popeo na nečiju torbu i siktao, pokazujući zube.
Maria se ukočila, pritisnula uza zid i tek tada primijetila starca u kutu. Nije se pomaknuo, nije paničario – jednostavno je tiho šapnuo:
“Uvijek dolaze kad nemaju što jesti…”
“Što si rekao?” upitala je drhtavim glasom. “Metro je star”, nastavio je, “tisuće žive ispod tračnica. Kad promet stane, krenu prema svjetlu.”
I u tom trenutku, svjetlo se stvarno vratilo. Svijetlo, oštro. Štakori su se ukočili. Zatim, kao na znak, svi su potrčali u jednom smjeru – prema mjestu gdje su se vrata upravo otvorila. Nestali su u tami tunela, ostavljajući za sobom tišinu, miris vlage i komadiće papira razasute po podu.
Minutu kasnije, vrata su se otvorila i ljudi su se izlili na peron ne osvrćući se. Jedan je muškarac ispustio mobitel, ali se nije usudio vratiti po njega.
Maria je posljednja otišla. Prije nego što je otišla, pogledala je u kut – starca nije bilo. Samo prazno sjedalo, a ispod njega mali srebrni žeton s ugraviranim štakorom.
Od tada, kada hoda prolazima metroa, ponekad čuje isti zvuk bipanja – i uvijek ubrzava korak. Jer sada zna: nisu nikamo otišli. Samo čekaju da se svjetlo ponovno ugasi.
