Kišno jutro. Autobusna stanica bila je prepuna ljudi – neki su se sklupčali pod kišobranima, drugi su jednostavno stajali, sklupčani pod kapuljačama. Kad se autobus zaustavio, svi su požurili unutra, gurajući se i odgurujući kao da im život ovisi o tome.
Posljednja je stigla djevojka – mršava, blijeda, držeći štaku. Pokušala je nikoga ne gledati i polako se popela na prvu stepenicu. Vozač, mladić u jakni s kapuljačom, pogledao ju je u retrovizoru i nasmiješio se:
“Požuri, djevojko, ovdje ne vodimo sanatorij!”
Ljudi u autobusu šutjeli su. Samo se netko na kraju nasmijao – nervozno, nespretno. Djevojka je duboko udahnula, spustila pogled i, držeći se za rukohvat, prošetala do praznog sjedala. Sjela je. Nije rekla ni riječi.
Nekoliko stanica kasnije, starija žena ušla je u autobus. Ugledavši djevojku, nasmiješila se i glasno rekla, tako da su svi mogli čuti:
„O, Bože moj, draga moja, konačno si uspjela… Počela sam misliti da nećeš uspjeti na jednoj nozi. Hvala ti što me nisi pretekla.“
Vozač se trznuo. Žena je prišla bliže i uspravila se.
„Ona je izvukla mog unuka ispod auta kad je pao na pješačkom prijelazu. Bio bi mrtav da nije bilo nje.“
Autobus je utihnuo. Čak se činilo da se i motor usporio. Djevojka se nespretno nasmiješila, namjestila šal i tiho odgovorila:
„Ništa… Slučajno sam se našla u blizini.“
Vozač je spustio pogled. Više nije provjeravao retrovizor. Kad se autobus zaustavio, izašao je, prišao joj i rekao samo jedno:
„Oprosti.“
Djevojka je kimnula bez odgovora i krenula prema izlazu – još uvijek se oslanjajući na štaku, ali s dostojanstvom koje bi mnogima dobro došlo malo vježbe.
