Dogodilo se prošlog ljeta. Moji prijatelji i ja – Artjom, Paša i Dima – otišli smo na jezero u selu gdje moja baka ima malu kuću. Mirno je, okruženo šumom i čistom vodom. Samo smo htjeli loviti ribu i opustiti se.
Ujutro je bilo vruće. Postavili smo štapove za pecanje, ali ribe nisu grizle. Niti jedan zalogaj dva sata. Svima je bilo dosadno.
“Zaboravite na ovaj ribolov”, rekao je Paša, vadeći veliku, hladnu lubenicu.
Rasrezali smo lubenicu i pojeli je na obali. Ostale su samo debele kore.
Tada je Dima predložio:
“Napravimo mrežu od ovih kora. Čisto iz zabave!”
Nasmijali smo se, ali smo ipak kore vezali ribarskom strunom. Stvorila se čudna zelena “mreža”.
Zagazili smo u vodu do koljena, rastegnuli strunu između sebe i povukli je uz obalu. Nitko nije očekivao da će uspjeti.
Ali odjednom – pljusak! Voda se uzburkala i kad smo podigli mrežu, unutra je bila velika riba. Mlatila se, ali Paša ju je pokrio kapom i držao.
“Ulovili smo je!!!”, vikali smo.
Te večeri, baka je ispekla ribu na vatri. Sjedili smo, jeli i smijali se. Bilo je to kao naše najbolje ljetne uspomene.
Ali… onda se dogodilo nešto čudno.
Kad smo već htjeli krenuti, baka je iznenada rekla:
“Samo nemoj ovdje ostavljati svoju mrežu za lubenice…”
“Zašto?” upitao je Artjom iznenađeno.
Zastala je i tiho dodala:
“U tom jezeru se peca samo jednom. A onda… vrati te natrag.”
Izmijenili smo poglede.
“Bako, šališ se?”
“Smij se ako želiš. Ali pitaj stare ljude u selu kamo je nestao ribar Semjon. I on je jednom ulovio ribu na neobičan način… i jezero mu to od tada nije oprostilo.
Ugasila je vatru, ustala i rekla:
“U redu. Idi u krevet.” A mreža… bolje je spali.”
Od tada jedemo lubenicu – ali više nikad ne vežemo kore.
