Dan je bio sunčan, tih i bezbrižan.
Simon i Emily Hayes vraćali su se iz šetnje gradom.
Vozili su se poznatom cestom kroz malo predgrađe – zeleno drveće, miris svježeg asfalta, ljudi koji su žurili.
U blizini starog parka, na autobusnoj stanici, Emily je primijetila starijeg muškarca.
Stajao je pod tendom, oslanjajući se na štap, odjeven u laganu košulju i šešir.
„Simone, pogledaj kako je djed elegantan“, rekla je s osmijehom.
Dok su prolazili, starac se okrenuo i pogledao za njima – mirno, s blagim osmijehom, kao da ih je prepoznao.
Sljedećeg dana, za doručkom, Emily je prelistavala vijesti na telefonu – i odjednom problijedila.
„Simone… pogledaj.“
Članak je glasio:
„Danas je crkva sv. Marka održala oproštajnu ceremoniju za gospodina Henryja Lanea, veterana poznatog po svojoj ljubaznosti i navici da svaki dan dolazi na autobusnu stanicu u blizini parka gdje je jednom ispratio svoju ženu.“
Emily je pokazala fotografiju.
Bio je to isti čovjek. Ista košulja. Isti šešir.
Vozili su se do autobusne stanice.
Na klupi gdje je starac stajao ležali su svježi karanfil i štap, pažljivo poduprti.
Simon je šutio, a Emily je šapnula:
“Vjerojatno je samo došao da se oprosti. Na mjesto gdje ju je čekao.”
Sunce je padalo kroz lišće, osvjetljavajući praznu autobusnu stanicu.
I oboma im se činilo kao da netko još uvijek stoji u zraku – mirno, s blagim osmijehom.
