Jutro je bilo sunčano i tiho.
Anna se vozila seoskim putem – stara navika: svake nedjelje vozila je bicikl između polja kako bi razbistrila glavu.
Žuti klasovi žita lagano su se njihali na vjetru, a u daljini se čuo pjev ptica.
Ali u nekom trenutku primijetila je nešto bijelo na cesti ispred sebe. Isprva je pomislila da je to vreća. Zatim tkanina. Približivši se, Anna je shvatila da je to vjenčanica.
Ležala je točno nasred zemljanog puta, savršeno čista, kao da ju je netko upravo tamo stavio. Svila se lagano presijavala na suncu, veo se lagano njihao na povjetarcu.
Anna je sjahala s konja i pogledala okolo. Ni automobila, ni ljudi. Samo polje i cesta.
Sagnula se – haljina je bila nova, bez ijedne mrlje. Unutra je bila uredna etiketa iz svadbenog salona i mali privjesak na lančiću, uhvaćen u čipku.
Na privjesku je bilo ugravirano:
“A + D. 22. srpnja.”
Anna se ukočila. Danas je bio 22. srpnja.
Izvadila je telefon – nije bilo signala.
Odlučila je odnijeti haljinu u najbliže selo, ali nakon što je vozila još nekoliko kilometara, ugledala je staru crkvu uz cestu.
Vrata su bila otvorena.
Unutra nije bilo nikoga, samo miris cvijeća i lagana glazba iz zvučnika.
Muškarac u odijelu sjedio je na klupi kraj ulaza, pognute glave.
Anna se približila.
“Oprostite, znate li… čini se da je netko izgubio haljinu.”
Muškarac je podigao pogled. Crven, umoran.
“Nije izgubljena”, rekao je tupo. “Ona… nije došla.”
Prešao je rukom preko lica i pogledao haljinu u njezinim rukama.
“Njezina je. Donio sam je jutros, ali očito je sudbina odlučila drugačije. Nije htjela vjenčanje.” Ostavila je haljinu na cesti i… otišla.
Anna nije znala što bi rekla.
Jednostavno je tiho stavila haljinu pokraj njega, a zatim se, dok se udaljavala, osvrnula. Muškarac je još uvijek sjedio ondje, zureći u prazno, a haljina je, na suncu, izgledala kao da je netko stajao u njoj.
