Kad se Ethan rodio, liječnici su odmah rekli njegovim roditeljima: nema ruke. Prognoza je bila sumorna – živjet će svoj život “s ograničenjima”. Ali nisu znali da Ethan uopće neće imati ograničenja.
Od djetinjstva je učio sve raditi nogama – držati žlicu, otvarati vrata, listati knjige. Ali jednog dana, sa šest godina, prvi put je uzeo kist prstima na nogama. I sve se promijenilo.
U početku su to bile jednostavne šare, zatim linije, oblici, boje. Roditelji su mu kupili boje i ubrzo su zidovi kuće gorjeli od živopisnih poteza kistom. S dvanaest godina već je slikao pejzaže, portrete, pa čak i sudjelovao na izložbama za mlade talente. Zvali su ga “dječak koji slika dušom, a ne rukama”.
Ali jedna slika se istaknula.
Jedne noći dugo nije mogao spavati. Kasnije je rekao da je sanjao – vrlo jasan san, kao da ga netko zove. Ujutro je ustao, postavio platno i počeo slikati. Tiho, bez skiciranja, bez zaustavljanja. Gotovo osam sati bez prestanka.
Kad su roditelji ušli u sobu, ukočili su se.
Slika je prikazivala ženu – nepoznatu figuru, ali toliko živu da se činilo da će progovoriti. Pogled joj je bio blag, umoran, kao da s ljubavlju gleda Ethana. Ali najčudnije je bilo to što je oko vrata nosila privjesak. Isti onaj koji je Ethan nosio od djetinjstva – dar od bake, koja je umrla prije nego što se rodio.
Kad su roditelji pokazali sliku njegovoj baki s majčine strane, problijedila je. Žena na portretu bila je replika njezine kćeri, koja je umrla na porodu… Ethanove majke.
Od tada dječak više nije slikao portrete. Samo apstraktne slike, pune svjetla i pokreta. Njegova djela prodavala su se diljem svijeta, ali ta jedna – jedina, prva – ostala je s njim.
Kaže da više ne vidi tu ženu u snovima.
Jednostavno osjeća da je ona uvijek tu – u svakom potezu kista, svakom potezu, svakom dahu prije nego što započne novu sliku.
