Anna je često sjedila kraj prozora u svojoj maloj dnevnoj sobi, gledajući cestu koja vodi prema gradu. Prije deset godina, njezin sin Daniel hodao je istom tom cestom. Tada je još bio samo dječak – dvadesetogodišnjak, vatrene krvi, sanjao je o slobodi i svijetloj budućnosti. Govorio bi:
“Mama, vratit ću se kad budem muškarac na kojeg ćeš moći biti ponosna.”
Anna se smiješila kroz suze i mahala dok mu se lik nije izgubio u svjetlu zalaska sunca.
U početku je sve bilo u redu. Stizala su pisma – kratka, ali topla. Zatim telefonski pozivi: “Dobro sam, mama.” Ali sa svakom godinom koja je prolazila, njihov broj se smanjivao. A onda – potpuna tišina. Nikakvih vijesti. Niti jednog znaka.
Anna je živjela u nadi. Svaki put kad bi upalila svijeću u crkvi, tražila je samo jedno: “Neka živi, Gospodine. Neka živi.”
I tako, deset godina kasnije, jedne kišne jesenske večeri, netko je pokucao na vrata. Anna ih je otvorila i ugledala čovjeka. Visok, širokih ramena, s gustom bradom i teškim pogledom.
„Mama… ja sam“, rekao je.
Anna je osjetila kako joj se želudac steže. Tražila je na njegovom licu poznate crte lica, ali nije ih pronašla. Bio je previše odrastao, previše stran, previše promijenjen.
„Žao mi je“, šapnula je, pokušavajući zatvoriti vrata. „Mora da ste pogriješili.“
Ali čovjek je iz džepa izvukao stari medaljon. Isti onaj koji je Anna dala Danielu onog dana kada je otišao. Unutra je bila fotografija: njih dvoje, još mladi, sretni.
Annine noge su klecnule. Bio je to njegov medaljon.
Glasine o povratku njezina sina odmah su se proširile selom. Susjedi su dolazili jedan za drugim. Neki su plakali od emocija, grlili Annu, željeli joj sreću. Drugi sumnjičavo pogledavali: „Previše čudno. Možda je lažljivac?“
Anna je pokušala uvjeriti samu sebe da je to on. Ali svaka gesta, svaki pokret, činio se stranim. Izgovorio je prave riječi, prisjetio se događaja iz djetinjstva, ali u njegovom glasu nedostajala je intonacija koju je znala napamet.
„Ti nisi moj sin“, izlanula je jedne noći.
Muškarac ju je pogledao dugim, teškim pogledom. Oči su mu bile poput dva bunara – tamne, duboke, zastrašujuće.
„Zašto mi ne vjeruješ?“, upitao je.
„Zato što me moj Daniel nikada nije tako gledao“, šapnula je Anna.
Probudila se usred noći i vidjela ga kako stoji kraj njezina kreveta. Nije se micao. Samo je gledao.
„Mama“, rekao je tiho. „Sutra ću opet otići. Ali ovaj put ne sam.“
Ujutro je Anna rekla svojoj susjedi. Prekrižila se:
„Čuvaj se, Anna. Možda stvarno nije on.“
Sljedećeg dana, muškarac je pomagao u dvorištu: cijepao drva, popravljao ogradu. Ponašao se kao brižan sin. Ali Anna je primijetila nešto čudno: nikada se nije pogledao u ogledalo. I kad su se susjedova djeca došla igrati, ušao je u kuću i zaključao se u svoju sobu.
Te večeri ponovno je progovorio:
“Mama, moram ti nešto reći. Gdje sam bio prije deset godina… nije sve bilo onako kako misliš. Upoznao sam ljude. Promijenili su me. Sada sam drugačiji. Ali još uvijek sam tvoj sin.”
Anna je drhtala. Srce joj je bilo rastrgano između vjere i užasa.
“Što misliš pod ‘promijenio’?” upitala je.
Nasmiješio se – prvi put nakon dugo vremena. Ali u tom osmijehu bilo je nešto jezivo.
“Saznat ćeš. Večeras.”
Anna je zaključala vrata spavaće sobe. Ali usred noći čula je korake. Spore, teške. Približavali su se njezinoj sobi. Vrata su tiho zaškripala i na mjesečini je ugledala mušku siluetu.
“Mama”, šapnuo je. “Vrijeme je.”
I u tom trenutku, učinilo joj se da netko drugi stoji u njegovoj sjeni. Druga silueta. Viša. Blijeda. Potpuno strana.
Anna je vrisnula.
