U malom selu na rubu šume stajala je stara kuća u kojoj je živjela obitelj – otac, majka i njihova dvanaestogodišnja kći. Njihova vjerna pastirica, Luna, bila je pravi prijatelj: pametna, ljubazna, razigrana danju, a stroga čuvarica noću. Ali prije otprilike mjesec dana, njezino se ponašanje dramatično promijenilo.
Svake večeri, kako bi padao sumrak, Luna bi se približavala staroj napuštenoj kući daleko iza kuće. Zastala bi na rubu, kao da osluškuje, a zatim bi počela režati. Krzno bi joj se diglo na glavi, rep bi joj se spustio, a iz usta bi joj izlazilo duboko, grleno režanje koje bi slalo trnce niz kralježnicu. Ponekad bi pas zavijao tako glasno da bi se prozori susjeda tresli.
U početku su vlasnici mislili da se pod zemljom krije neka životinja. Možda lisica, tvor ili štakori. Ali koliko god provjeravali, unutra je bila samo gusta tama. Luna je danju bila tiha, ali noću se vraćala bunaru, kao da je znala da je netko tamo.
U drugom tjednu, susjedi su počeli šaptati. Neki su govorili da je bunar stariji od samog sela i da je bio ispunjen kamenjem zbog čudnih zvukova. Drugi su tvrdili da su se ljudi tamo skrivali tijekom rata, a neki se nikada nisu pojavili.
Moj otac nije vjerovao pričama, ali je sve češće primjećivao da se i sam budi noću s osjećajem nečijeg pogleda. Konačno je odlučio sve temeljito provjeriti. Zajedno sa susjedom donio je uže i svjetiljku, privezao je za kuku i spustio dolje. Ali svjetiljka se njihala u praznini – dno se nije vidjelo. Činilo se da bunar ide desetke metara duboko.
Nekoliko dana kasnije, okupio je još dvojicu muškaraca. Zajedno su odlučili sići. Luna je cvilila, hvatajući gospodara zubima za rukav, kao da ga pokušava spriječiti da pogriješi. Ali muškarci su bili odlučni.
Susjed je prvi sišao. Otprilike dvadeset metara niže, iznenada je kriknuo, a svjetiljka mu je iskliznula iz ruku i počela se njihati. Muškarci gore, gledajući dolje, ukočili su se. Svjetlost fenjera otkrila je obrise drvenih greda i stubišta koje je vodilo sa strane.
Ovo nije bio bunar. Bio je to tajni ulaz u podzemnu građevinu.
Nekoliko dana su raspravljali hoće li nastaviti. Noću je Luna zavijala još glasnije, grebući kamenje oko bunara šapama, kao da je znala da se tamo krije nešto zastrašujuće. A kad su muškarci konačno odlučili ući unutra, shvatili su: pas ih je cijelo ovo vrijeme pokušavao upozoriti na nešto što bi bilo bolje da nikada ne pronađu…
