Obitelj Rodriguez živjela je u staroj dvokatnici na periferiji grada. Kuća je bila topla i ugodna: škripave stepenice, kamin u dnevnoj sobi, vrt s jabukama. Ali glavna atrakcija njihova života bio je njihov zeleni papagaj Oliver, kojeg su nekoliko godina ranije kupili u maloj trgovini. Prodavač je izrekao tajanstvenu primjedbu:
“Ovaj papagaj voli slušati. I pamti više od samo riječi.”
U to vrijeme nitko nije primijetio neobičnost ove primjedbe. Oliver se zaista pokazao kao pametno malo stvorenje: brzo je naučio imena djece, naučio oponašati zvonjavu telefona, pa čak i ponavljao majčin glas: “Spremi igračke!”, što je izazvalo smijeh cijele obitelji.
U početku su ga tretirali kao igračku, a zatim kao člana obitelji. Oliver je uvijek bio u središtu pažnje: ujutro je sve budio svojim “Dobro jutro!”, danju zabavljao djecu pjesmama, a navečer sjedio kraj prozora, promatrajući vrt.
Ali jednog dana, njihov veseli ljubimac se promijenio. Dogodilo se to jedne obične večeri. Cijela obitelj je večerala kada je Oliver iznenada rekao:
“Vidio sam to…”
Glas je bio tih, stran, potpuno drugačiji od uobičajenog cvrkutanja. Tišina je pala na sobu. Djeca su razmijenila poglede; njihov otac se namrštio, a majka se nervozno nasmiješila:
“Pa, vjerojatno je to čuo s televizora.”
Ali televizor je te večeri bio isključen.
Sljedećeg dana, Oliver je opet rekao nešto čudno:
“Ne otvaraj vrata.”
Riječi su odjeknule tako jasno da je Anna Rodriguez osjetila kako joj je niz kralježnicu prolazi jeza. Namjerno je pitala djecu jesu li se ikada igrali s papigom. Ali oni su se zakleli da to nisu naučili.
S vremenom su fraze postajale sve strašnije.
“Dolazi.”
“Još sam ovdje.”
“Pogledaj iza sebe.”
Ponekad bi papiga to rekla noću, prekidajući tišinu. Rodriguezovi bi se budili u hladnom znoju, a Oliver bi koračao po kavezu, kao da vidi nešto što oni nisu.
Obitelj je primijetila obrazac: Oliver bi najčešće izgovarao uznemirujuće fraze dok je sjedio na prozorskoj dasci, gledajući u vrt. Navečer bi dugo i nepomično zurio u tamne siluete drveća.
Jednog dana, sin je prišao bliže i šapnuo:
“Mama… Mislim da razgovara s nekim.”
Anna ga je prekorila zbog njegovih gluposti, ali i sama se, užasnuta, uhvatila u razmišljanju: ponekad, kada bi papiga utihnula, tišina se činila… pregustom. Kao da netko, vani, također sluša.
A onda je jedne večeri Oliver posebno jasno uzviknuo:
“Sjećam te se.”
Sin je problijedio i pogledao u vrt.
“Netko je vani”, šapnuo je.
Ali samo su se grane jabuke njihale u tami.
Nekoliko dana kasnije, stvari su postale još strašnije. U ponoć, dok je kiša udarala o prozore, papiga je iznenada vrisnula:
“Ne okreći se! Ne okreći se!”
Otac, Thomas, odlučio je provjeriti. Uzeo je baterijsku lampu, izašao u hodnik i odjednom čuo korake iza sebe. Spore, teške. Naglo se okrenuo – i nije bilo nikoga. Samo mu je baterijska lampa drhtala u ruci.
Ali Oliver je nastavio vrištati, kao da je vidio nešto što nitko drugi nije vidio.
Sljedećeg dana, obitelj je odlučila uključiti snimač i ostaviti ga pokraj kaveza. Papiga je te noći ostala nijema. Ali ujutro, slušajući snimku, ukočili su se.
Isprva su čuli uobičajeno cvrkutanje. Zatim glas. Tih, prigušen, za razliku od bilo kojeg drugog člana obitelji. Rekao je:
“Vratit ću se po njih.”
Djeca su briznula u plač, a majka je pritisnula ruke na lice. Otac je pokušao to objasniti kao radio smetnje, ali srce mu je govorilo da to nije tehnologija.
Od tog dana nitko se u kući nije osjećao ugodno. Škripanje podnih dasaka moglo se čuti noću, iako su svi spavali u svojim sobama. Sjene u hodniku činile su se predugima. A papiga je sve više sjedila tiho, oprezno zureći u isto mjesto – hodnik nasuprot spavaće sobe svojih roditelja.
A onda, jedne noći, kada su svi gotovo zaspali, Oliver je izgovorio svoje posljednje riječi. Glasom koji nije zvučao kao mehaničko ponavljanje, već kao namjerno upozorenje:
“Već je u kući.”
U tom trenutku, sa stepenica se začuo škripavi zvuk.
Anna je vrisnula, Thomas je skočio iz kreveta, ali vrata njihove spavaće sobe polako su se počela sama otvarati.
Oliver je vrisnuo, udarajući o rešetke kaveza, a njegove riječi je nadjačao histerični krik:
“Pogledajte iza sebe! Pogledajte iza sebe!”
Anna se okrenula i shvatila da papiga cijelo ovo vrijeme nije ponavljala tuđe riječi. Upozoravao ih je na ono što je vidio.
O onome što je stajalo odmah iza njih.
