Leonid se nikada nije smatrao praznovjernim. Volio je stare stvari – evocirale su duh prošlih vremena. Na buvljaku je mogao satima lutati među štandovima, pregledavati požutjele razglednice, napukle porculanske šalice i knjige s izblijedjelim stranicama.
Tog dana, za oko mu je zapeo džepni sat. Ležao je na rubu stola, kao da ga čeka. Tamno kućište od potamnjelog metala, staklo fino napuklo, graciozne kazaljke koje su se činile krhkim poput paukove mreže. Na poklopcu je bilo ugravirano: 1914.
Prodavač – stariji čovjek s izblijedjelim očima – predao ga je, kao da mu je laknulo.
“Sat radi”, rekao je. “Samo… nije tako jednostavno.”
Leonid se nasmiješio. Za njega je to bila samo prekrasna stara stvar. Platio ju je i spremio u džep.
Prvih nekoliko dana sat je otkucavao bez prekida. Čak se navikao i zaspati uz tiho, ritmično tik-tak, kao da u blizini kuca nečije drugo srce. Ali nekoliko dana kasnije, kazaljke su se iznenada zaustavile. 19:45.
Leonid nije obraćao pažnju sve do nekoliko sati kasnije, kada je primio poziv. Njegova sestra je prijavila da je stari poznanik poginuo u prometnoj nesreći. Vrijeme u izvješću se poklapalo u minutu.
Pripisao je to slučaju. Ali tjedan dana kasnije, ista stvar se ponovila. Sat je ponovno stao – ovaj put u 11:20. Istog dana, susjed na odmorištu pao je sa skele. Vrijeme smrti se poklapalo.
Od tada se Leonid užasavao njegovog otkucavanja. Stavio je sat u ladicu, ali kazaljke su se nastavile ponašati na isti način. Svaki put kad bi se sat zaustavio, tragična vijest je ušla u njegov život.
Noću se prevrtao i okretao, pokušavajući to izbaciti iz glave. Ali sat je imao svoj vlastiti život. Navijao ga je, kao da iskušava sudbinu. I svako zaustavljanje donosilo je nove užase: požar u kući prijatelja, srčani udar dalekog rođaka, prometnu nesreću o kojoj je čuo na radiju.
Strah mu je grizao dušu. “Što ako kazaljke jednog dana pokažu na nešto povezano sa mnom?” pomislio je.
A onda, jedne noći, Leonid se probudio u tišini. Obično je zaspao uz stalno tiktakanje sata, ali sada se soba činila mrtvom. Zgrabio je sat. Kazaljke su stale.
Pokazivale su na 3:15.
Leonid je problijedio. Upravo u to vrijeme, prije mnogo godina, rodio se.
Srce mu je lupalo tako glasno da mu je odjekivalo u ušima. Shvatio je: sat ga više nije upozoravao na tuđe tragedije. Ovaj put, predvidio je njegovu vlastitu.
