Klara je voljela čitati. U njezinom malom gradu, knjižnica je bila jedino mjesto gdje se osjećala istinski mirno. Mirisala je na stari papir, prašinu i nešto tako toplo da ju je podsjećalo na djetinjstvo.
Tog dana, nasumično je uzela knjigu s gornje police. Debeli, tamno ukoričeni svezak činio se zaboravljenim. Sjela je za daleki stol, otvorila stranice… i nešto joj je palo ravno u krilo.
Bila je to stara crno-bijela fotografija.
Slika je prikazivala djevojčicu od oko deset godina kako stoji kraj fontane. Klara se ukočila: bila je to ona. Iste oči, isti osmijeh, čak i mali ožiljak na bradi – trag pada iz djetinjstva.
Odmah je prepoznala fontanu: bila je u parku u njezinom rodnom gradu. Ali fotografija je izgledala kao da je snimljena prije nekoliko desetljeća. Papir je bio požutio, rubovi izlizani.
Klara se sjetila da njezini roditelji tada nikada nisu imali fotoaparat. I gotovo da nije bilo fotografija iz tog doba.
“Odakle je to došlo?” šapnula je, osjećajući stezanje u želucu.
Na poleđini fotografije, drhtavim rukopisom, pisalo je:
“Mora znati istinu.”
Klarino je srce lupalo. Odlučila je pitati roditelje. Ali majka je samo problijedila kad je vidjela fotografiju i bez riječi izašla iz sobe.
Otac je dugo šutio, a zatim priznao:
“Ova fotografija nije tvoja. Ili bolje rečeno… nije baš tvoja. To je tvoja sestra blizanka.”
Klara nije mogla vjerovati svojim ušima. Ispostavilo se da ima sestru o kojoj nikada nije čula. Nestala je kao dijete pod misterioznim okolnostima, a roditelji su učinili sve što su mogli kako bi osigurali da Klara odraste u mraku.
Fotografija slučajno pronađena u staroj knjižničnoj knjizi postala je ključ tajne koju je obitelj skrivala desetljećima.
Klara je pogledala djevojčicu na fotografiji i osjetila je kako joj jeza prolazi niz kralježnicu. Znala je samo jedno: sada se neće zaustaviti dok ne sazna cijelu istinu o svojoj sestri.
