Sophie je voljela razgledavati trgovine rabljenom robom. Bilo je nešto uzbudljivo u pretraživanju prašnjavih kutova, nikad ne znajući kakvo blago – ili neobičnost – bi mogla otkriti. Jedne kišne subote pronašla je stari drveni okvir za slike. Staklo je bilo izgrebano, kutovi okrnjeni, ali okvir je imao karakter. Za samo nekoliko dolara nije mogla odoljeti.
Kad je stigla kući, Sophie je pažljivo uklonila pozadinu kako bi ga očistila. Tada je primijetila da se unutra još uvijek nalazi stara crno-bijela fotografija. Zamalo ju je ispustila kad ju je dobro pogledala.
Bila je to ona.
Ne samo netko tko je izgledao kao ona. Žena na fotografiji imala je Sophieino lice, njezine oči, njezin prepoznatljivi madež na lijevom obrazu. Pa ipak, slika je datirana na 1929. – desetljeća prije nego što se Sophie uopće rodila.
Ruke su joj se tresle dok ju je bolje proučavala. Fotografija je prikazivala skupinu ljudi kako stoje ispred kuće, odjeveni u odjeću iz tog razdoblja. Sophie je bila među njima, ruka joj je bila provučena kroz mušku, smiješeći se kao da tamo pripada.
Zbunjena i uznemirena, donijela je fotografiju baki, jedinoj živoj rođakinji koja je možda znala više. Čim ju je baka ugledala, lice joj je problijedilo.
„To nisi ti“, prošaptala je. „To je… moja sestra, Eleanor.“
Sophie je zastao dah. Nikada nije čula za neku Eleanor.
Baka je drhtavim glasom objasnila: Eleanor je nestala kad je imala dvadesetak godina. Jedne večeri napustila je kuću i nikada se nije vratila. Obitelj je godinama tražila, ali nikada je nisu pronašli. Njezino ime je na kraju izbrisano iz obiteljskih razgovora – previše bolno da bi se spomenulo.
Sophie je ponovno zurila u fotografiju. Nije bila samo sličnost. Bila je ista. „Ali… kako bi mogla izgledati identično meni?“
Baka je posegnula za Sophieinom rukom. „Jer nosiš njezino lice. Ljudi u našoj obitelji uvijek su govorili da će se jednog dana vratiti. Možda… već se vratila.“
Te noći Sophie nije mogla spavati. Ostavila je fotografiju na komodi, ali na mjesečini, kune se, osmijeh na “Eleanorinom” licu izgledao je oštrije, znakovitije. Kao da je žena na fotografiji razumjela nešto što Sophie još nije shvatila.
Sljedećeg jutra, kada je Sophie otišla po nju, fotografije nije bilo. Okvir je stajao prazan na komodi.
Nitko drugi nije ušao u njezinu sobu. I premda je pretražila svaki centimetar kuće, slika nikada nije pronađena.
Do danas se Sophie pita: je li to doista fotografija davno izgubljenog rođaka… ili dokaz da se neka lica, a i neke duše, vraćaju iznova i iznova?
