Zanimljivo znati
Lucija je držala fotografiju objema rukama. Muškarac na njoj imao je više sijedih vlasi. Bio je mršaviji. Nosio naočale koje prije nije nosio. Ali nije mogla pogriješiti. Alvaro.
Ignacio je još jednom pogledao vlasnički list. Zatim Alvara. — Jesi li ti znao za ovo? — Za što? — Za moj udio. Alvaro se nagnuo nad papir.
Marina je nekoliko sekundi samo gledala čovjeka na vratima. — Gospodine Juriću? On je kratko kimnuo. — Dobra večer. Moj brat Ivan pogledao je prvo njega, zatim mene.
Ana nije mogla ništa reći. Muškarac pred vratima podigao je staru fotografiju. Luka. Imao je petnaest godina. Isti neuredni pramen kose. Isti široki osmijeh. Ista košulja koju je
Nikola je nekoliko sekundi samo gledao papir. Onda se nasmijao. Kratko. Nervozno. — Ovo je neka šala. Odvjetnik nije reagirao. — Nije. — Ja ovdje živim pet godina.
Alvaro je ostao stajati kraj stola. — Kakvi ključevi? Ines ga je pogledala. — Od mojeg auta. — Nemam pojma. Karmen nije skidala pogled s njega. — Siguran
Otac je nekoliko sekundi šutio. Zatim je povisio glas. — Marta, prestani s tim glupostima i otključaj vrata! — Gdje ste? — Ispred kuće! — Zašto ste vani?
Lea je ostala naslonjena na zid hotelskog hodnika. — Što se dogodilo djevojčici? Žena s druge strane nije odgovorila odmah. — Kako se zovete? — Lea. Tišina. —
Žena za susjednim stolom više se nije smijala. Prije nekoliko sekundi bila je potpuno sigurna u sebe. Sada je gledala chefov mobitel kao da je na njemu nešto
Marina nije otišla u hotel. Otišla je sestri. Kad joj je otvorila vrata i ugledala kovčeg, mokru kosu i lice koje je bilo previše mirno, samo je rekla: