Zanimljivo znati
— Ne pucaj u mladunče! Moj glas odjeknuo je hodnikom. Keller nije spustio pušku. Luna je učinila upravo ono čega sam se bojao. Okrenula nam je leđa. Nalu
„Onda morate razgovarati s kapetanom.“ Gledala sam stjuardesu. „Zašto?“ Nije odgovorila odmah. Pogledala je Laru. Zatim fotografiju koja je virila iz njezine torbe. „Odakle vam ta fotografija?“ „To
— Ne otvarajte ta vrata! Upraviteljev glas bio je glasniji nego što je trebao biti. I upravo ga je to odalo. Atlas je stajao nekoliko metara od autobusa
„Kad joj tata prizna da sam njegova kći.“ Zaustavila sam snimku. Premotala. Pustila ponovno. Ista rečenica. Ista žena. Ista ogrlica. Njegova kći. Pogledala sam Ivana koji je spavao
„Od istine koju smo skrivali četrdeset godina.“ Nisam odmah razumjela bakine riječi. Pogledala sam fotografiju. Na njoj je stajala mlada žena koju nikada prije nisam vidjela. Imala je
„Mama?“ Luka je držao papir objema rukama. Vera je šutjela. Ja također. Nisam znala što se nalazi na toj posljednjoj stranici. Plavu mapu sastavila sam tek prethodne večeri.
„Vašeg sina.“ Pogledala sam mladu ženu. Zatim Viktora. Onda Marka. „O čemu ona govori?“ Mark je prvi reagirao. „O mojem stanu?“ Žena je kimnula. Viktor je napravio korak
„Onoj koja te poslije udarila.“ Pogledala sam Sophie. Zatim kovčeg. Pa ponovno nju. „Dušo, što si rekla?“ Sophie je pokazala prema crnoj torbi. „Tata ju je imao.“ Srce
„Nisam ja nestao.“ Antonio je to rekao toliko tiho da sam jedva čula. Majka je problijedjela. „Prestani.“ „Lucia, ona zaslužuje znati.“ „Ne ovdje.“ Pogledala sam ih oboje. Čovjeka
„Danas su ga vidjeli.“ Gledala sam policajca. Nisam razumjela. Ili nisam željela razumjeti. „Koga?“ „Vašeg bivšeg supruga.“ Odmahnula sam glavom. „To nije moguće.“ „Zašto?“ „Jer već dvadeset dvije