OŽENIO SAM DJEVOJKU KOJOJ SU OSTALA TRI DANA ŽIVOTA… A NAKON NJEZINA POGREBA OTVORIO SAM KUTIJU ZBOG KOJE SAM PAO NA KOLJENA
Ruke su mi toliko drhtale da sam jedva uspio podignuti poklopac.
Na vrhu je ležala bijela omotnica.
Na njoj je pisalo:
„Mojemu suprugu Lucasu. Otvori kada budeš spreman.“
Ispod nje nalazila se naša fotografija.
Alicia je sjedila na bolničkom krevetu u bijeloj haljini.
Ja sam stajao pokraj nje.
Smijali smo se.
Na našim prstima bili su improvizirani prsteni od bijelih zavoja.
Nikada nisam mislio da će mi jedna fotografija toliko slomiti srce.
Alicijina sestra Sophia stajala je pokraj mene.
„Napisala je to nekoliko dana prije vjenčanja“, tiho je rekla.
Pogledao sam je.
„Znala si za ovo?“
Sophia je kimnula.
„Zamolila me da ništa ne govorim.“
Sjeo sam na rub automobila.
Otvorio sam omotnicu.
I počeo čitati.
„Dragi moj Lucase,
ako čitaš ovo pismo, znači da sam već otišla.
Znam da sada plačeš.
I znam da ćeš se naljutiti kada ti kažem da prestaneš.
Zato ti to neću reći.
Plači koliko god trebaš.
Ali poslije mi moraš obećati nešto.“
Već nakon prvih nekoliko redaka nisam mogao zaustaviti suze.
Prepoznao sam njezin rukopis.
I njezin humor.
Čak je i u posljednjem pismu pokušavala izmamiti osmijeh na moje lice.
„Sjećaš li se kada sam te prvi put upoznala?
Ušao si u moju sobu tako ozbiljan da sam pomislila kako si zaboravio kako se smije.
Rekla sam ti da je osmijeh besplatan.
Ti si zakolutao očima.
Tada sam odlučila da ću te barem jednom natjerati da se nasmiješ.
Nisam znala da ću se zaljubiti u tebe.“
Zastao sam.
Pogledao sam fotografiju.
Sjetio sam se svakog trenutka.
Svake njezine šale.
Svakog jutra kada bih ušao u sobu i ugledao njezin osmijeh.
Nastavio sam čitati.
„Znam da je naše vjenčanje bilo neobično.
Nisam imala bijelu haljinu kakvu sam zamišljala kao djevojčica.
Nisam imala veliku tortu.
Nisam imala ples pod zvijezdama.
Ali imala sam tebe.
I kada si mi stavio onaj smiješni prsten od zavoja na prst, osjećala sam se kao najljepša mladenka na svijetu.“
Suze su mi padale na papir.
Na dnu pisma nalazila se rečenica koja me natjerala da zastanem.
„Ali, Lucase, postoji nešto što ti nisam stigla reći.“
Srce mi je počelo snažno udarati.
Okrenuo sam stranicu.
„Prije nego što sam te upoznala, počela sam pisati dnevnik.
U njemu sam zapisivala sve ono što sam željela učiniti kada ozdravim.
Putovati.
Vidjeti ocean.
Posaditi vrt.
Naučiti svirati klavir.
I jednog dana pomoći djeci koja se, baš kao ja, boje bolničkih soba.
Kada sam saznala da neću ozdraviti, mislila sam da su svi ti snovi nestali.
Ali onda sam upoznala tebe.“
U kutiji se nalazila mala bilježnica.
Na koricama je Alicia nacrtala žuto sunce.
Otvorio sam je.
Na prvoj stranici pisalo je:
„Stvari koje želim učiniti prije nego što odem.“
Ispod je bio popis.
Neke stavke bile su prekrižene.
„Pojesti sladoled usred zime.“
„Naslutiti proljeće kroz otvoren prozor.“
„Nasmijati doktora Lucasa.“
A zatim:
„Zaljubiti se.“
Pokraj posljednje stavke nacrtala je malo srce.
Ali na sljedećoj stranici pronašao sam nešto neočekivano.
Bio je to plan.
Alicia je željela pokrenuti mali projekt za djecu na bolničkom odjelu.
Nazvala ga je:
„Sunčana soba“.
Željela je da svako dijete koje provodi duge dane u bolnici ima knjige, igračke, boje i mjesto na kojem barem nakratko može zaboraviti strah.
Ispod naslova napisala je:
„Ako ja ne uspijem, možda će netko drugi.“
Pogledao sam Sophiju.
„Što je ovo?“
Ona je obrisala suze.
„Alicia je mjesecima radila na tome. Čak je razgovarala s nekoliko ljudi iz bolnice.“
„Zašto mi nije rekla?“
„Jer je željela da to bude iznenađenje.“
Na dnu kutije nalazila se još jedna omotnica.
U njoj su bili dokumenti.
Sophia je sjela pokraj mene.
„Alicia je štedjela novac od svojeg osamnaestog rođendana. Dio je dobila od bake. Nije to golema svota, ali željela je da se iskoristi za taj projekt.“
Gledao sam papire.
Nisam znao što reći.
Posljednja stranica pisma bila je kratka.
„Lucase,
nemoj provesti ostatak života u sobi u kojoj me više nema.
Nemoj prestati živjeti zato što ja nisam mogla ostati.
Jednoga dana ponovno se zaljubi.
Smij se.
Putuj.
Budi sretan.
A ako ikada budeš imao priliku pomoći nekom uplašenom djetetu, sjeti se mene.
Ne želim da me pamtiš po posljednja tri dana.
Želim da me pamtiš po svim osmijesima koje smo podijelili.
I još nešto…
Obećaj mi da ćeš se barem jednom dnevno nasmiješiti.
Znaš da je besplatno.
Zauvijek tvoja,
Alicia.“
Nisam mogao nastaviti.
Spustio sam pismo.
Poklopio lice rukama.
I zaplakao kao nikada prije.
Sophia me zagrlila.
Dugo smo sjedili pokraj automobila.
Bez riječi.
Sljedećih nekoliko mjeseci nisam prestajao razmišljati o njezinoj želji.
Razgovarao sam s upravom bolnice.
Sa socijalnim radnicima.
S kolegama.
S ljudima koji su poznavali Aliciju.
Sophia mi je pomagala.
Zajedno smo prikupljali knjige, igračke i donacije.
A onda smo pronašli malu prostoriju pokraj dječjeg odjela.
Bila je prazna.
Imala je dva prozora.
I dovoljno prostora za nekoliko polica i stolova.
Tri mjeseca poslije na vratima je osvanula pločica.
„SUNČANA SOBA — U SJEĆANJE NA ALICIJU.“
Zidovi su bili obojeni toplim bojama.
Na policama su stajale slikovnice.
U kutovima su bile igračke.
A na jednom zidu visjela je mala fotografija.
Alicia u bijelom bolničkom rupcu.
Nasmijana.
Na dan otvorenja došao je dječak od šest godina.
Bio je uplašen.
Nije želio razgovarati ni s kim.
Sjeo sam pokraj njega.
„Znaš“, rekao sam, „poznavao sam jednu djevojku koja je uvijek govorila da je osmijeh besplatan.“
Dječak me pogledao.
„Stvarno?“
„Stvarno.“
„A je li se ona puno smijala?“
Pogledao sam fotografiju na zidu.
„Više nego itko koga sam poznavao.“
Dječak se nasmiješio.
I prvi put nakon mnogo mjeseci osjetio sam da mogu disati bez one nepodnošljive težine u prsima.
Godinu dana poslije ponovno sam otišao na Alicijin grob.
Donio sam bijele ruže.
I fotografiju Sunčane sobe.
Spustio sam je pokraj nadgrobne ploče.
„Uspjeli smo, Alicia“, prošaptao sam.
Vjetar je lagano pomicao lišće.
Dugo sam stajao ondje.
A onda sam se nasmiješio.
Alicia je živjela samo osamnaest godina. Naš brak trajao je dva dana. Ali njezina posljednja želja nastavila je donositi radost djeci koju nikada nije upoznala.
Ponekad ljubav ne možemo mjeriti godinama provedenima zajedno. Ponekad je mjerimo dobrotom koja ostaje iza nas.
