Marina je ponovno pogledala prema balkonu iznad sebe.
— Kako to mislite da ne smije živjeti tamo?
Upravitelj zgrade, gospodin Kovač, odgovorio je tiše:
— Samo dođite.
Pet minuta poslije stajala je na četvrtom katu.
Vrata stana 4B bila su otvorena.
Viktor je stajao u hodniku prekriženih ruku.
Više se nije smijao.
— Evo je — rekao je čim je ugledao Marinu. — Žena koja je pokrenula istragu zbog čaja.
Marina ga je ignorirala.
Pogledala je Kovača.
— Što se događa?
Upravitelj podigne dokument.
— Stan 4B pripada gospođi Heleni Radić.
Marina se namrštila.
— Mislila sam da je on vlasnik.
— I ja.
Viktor zakoluta očima.
— Helena mi je teta.
Kovač ga pogleda.
— U dokumentaciji zgrade nema odobrenja da ovdje živite.
— Zato što mi ne treba.
— Treba ako vlasnica više ne živi ovdje, a vi koristite stan.
Viktor se nasmije.
— Hoćete li me stvarno izbaciti zbog dvije vrećice čaja?
Marina prvi put progovori.
— Nije ih bilo dvije.
Viktor je pogleda.
— Imam četrdeset sedam fotografija.
Osmijeh mu je malo oslabio.
Marina je fotografirala vrećice tek posljednjih nekoliko tjedana.
Nije namjeravala voditi rat.
Samo je htjela dokazati da se incidenti ponavljaju.
Ali prethodnog dana, dok je razgovarala s upraviteljem, dogodilo se nešto neobično.
Kovač je otvorio stare podatke o stanu 4B.
Viktorovo ime nije pronašao.
Ni među vlasnicima.
Ni među prijavljenim stanarima.
Ni među osobama kojima je izdano pravo korištenja garaže.
— Koliko dugo živi gore? — upitao je.
— Oko godinu dana.
Kovač je zastao.
— Zanimljivo.
— Zašto?
— Jer gospođu Radić nismo vidjeli gotovo isto toliko.
Helena Radić bila je žena u kasnim sedamdesetima.
Marina ju je poznavala.
Ne dobro.
Pozdravljale su se u dizalu.
Helena je uvijek nosila malu torbu s kotačima i hranila golubove u parku preko puta zgrade.
Onda je jednostavno nestala.
Marina je pretpostavila da se preselila kod obitelji.
Nitko nije postavljao pitanja.
Viktor se ubrzo pojavio.
Rekao je da je Helenin nećak.
I tu je priča završila.
Sve do vrećica čaja.
— Gdje je vaša teta? — upitao je Kovač.
— Kod moje majke.
— Imate njezin kontakt?
— Naravno.
— Možemo li je nazvati?
Viktorovo lice se promijenilo.
Samo malo.
Ali Marina je primijetila.
— Zašto?
— Zato što je ona vlasnica.
— Spava.
Kovač pogleda na sat.
Bilo je 7:19.
— Nazvat ćemo poslije.
Viktor se naslonio na vrata.
— Jesmo li završili?
Kovač kimne.
— Za sada.
Dok su silazili, Marina je tiho rekla:
— Nešto nije u redu.
— Znam.
— Mislite da joj se nešto dogodilo?
— Neću nagađati.
Kovač zastane na stubama.
— Ali provjerit ću.
Marina se vratila u stan.
Pokupila vrećicu čaja.
Stavila je u malu vrećicu za smeće.
I nastavila sa svojim danom.
Prvi put nakon mjeseci nije osjećala potrebu ponovno ići na četvrti kat.
Dokaz je postojao.
Upravitelj je znao.
Za nju je stvar bila završena.
Barem je tako mislila.
Dva dana poslije netko joj je pokucao na vrata.
Bila je to žena koju nije poznavala.
Imala je oko pedeset pet godina.
— Jeste li vi Marina?
— Da.
— Ja sam Ivana Radić. Helenina kći.
Marina se ukočila.
— Je li vaša majka dobro?
Žena ju je čudno pogledala.
— Zašto pitate?
— Vaš rođak Viktor rekao je da je kod vaše obitelji.
Ivanino lice se potpuno promijenilo.
— Viktor?
— Da.
— Viktor nije naš rođak.
Marina je nekoliko sekundi mislila da je pogrešno čula.
— Ali živi u stanu vaše majke.
— Znam. Upravitelj me jučer nazvao.
— Tko je onda on?
Ivana zatvori oči.
— Bio je mamin podstanar.
Helena je prije gotovo dvije godine počela imati zdravstvenih problema.
Nije željela napustiti svoj stan.
Trebala joj je dodatna pomoć s troškovima.
Iznajmila je jednu sobu Viktoru.
U početku je sve bilo u redu.
Plaćao je na vrijeme.
Nosio joj namirnice.
Popravljao sitnice.
Onda je Helena pala u kupaonici.
Ivana ju je odvela k sebi dok se ne oporavi.
To je trebalo trajati tri tjedna.
Trajalo je jedanaest mjeseci.
— A Viktor je ostao?
— Trebao je otići nakon mjesec dana.
— Zašto nije?
Ivana se gorko nasmijala.
— Jer smo mislili da je otišao.
Helena nije koristila elektroničku poštu.
Račune za stan automatski je plaćala banka.
Viktor je Ivaninoj majci rekao da se iselio.
Ključ je navodno ostavio u sandučiću.
Nitko nije provjerio.
Stan je bio prazan, barem su tako mislili.
— Ali namještaj?
— Mamin je.
— Balkon?
— Mamin.
Marina pogleda prema stropu.
Čovjek koji joj je mjesecima govorio da mora prihvatiti stvari koje „padaju s njegova balkona“ zapravo nije imao ni pravo biti na tom balkonu.
Ironija je bila gotovo savršena.
Ali priča još nije bila gotova.
Ivana je sljedećeg jutra došla s majkom.
Helena je hodala uz pomoć štapa.
Kada je otvorila vrata 4B, unutra nije pronašla stan kakav je ostavila.
Jedna soba bila je zaključana.
Viktor nije bio kod kuće.
Helena je imala pravo ući u vlastiti stan.
Pozvali su upravitelja.
Ivana je inzistirala da sve bude dokumentirano.
Kada su otvorili zaključanu sobu, nisu pronašli ništa kriminalno.
Ali pronašli su nešto što je Helenu slomilo.
Kutije.
Deseci njih.
Njezine stvari.
Fotografije.
Knjige.
Posuđe.
Odjeća.
Sve uredno spakirano.
Viktor je polako praznio stan od tragova njezina života.
— Planirao je ostati — prošaptala je Helena.
Marina je stajala na vratima.
Nije znala što reći.
Na stolu se nalazila jedna od Heleninih starih fotografija.
Viktor ju je koristio kao podložak za šalicu.
Na rubu je bila smeđa mrlja od čaja.
Helena ju je uzela.
Obrisala rukavom.
I zaplakala.
Tada je Marina prvi put stvarno osjetila koliko je cijela priča postala veća od njezina balkona.
Viktor se vratio poslijepodne.
Nije se smijao.
Tvrdio je da je Helena pristala da ostane.
Helena je rekla da nije.
Tvrdio je da je čuvao stvari.
Ivana je pitala zašto su onda bile zaključane.
Tvrdio je da je plaćao troškove.
Upravitelj je pokazao da su se računi cijelo vrijeme automatski skidali s Helenina računa.
Onda je Viktor ugledao Marinu.
— Ti si ovo napravila.
Marina odmahne glavom.
— Ne.
Pokazala je prema staroj ženi.
— Vi ste ovo napravili kada ste počeli živjeti kao da vam pripada nešto što nije vaše.
Viktor je morao napustiti stan.
Nije to bilo trenutačno niti filmski dramatično.
Sve je riješeno kroz vlasnicu, upravitelja i odgovarajući pravni postupak.
Marina nije tražila osvetu.
Nije tražila novac za svaku vrećicu čaja.
Ali jest zatražila naknadu za uništeni jastuk i ručnik.
Kada je Kovač pitao zašto joj je to sada toliko važno, rekla je:
— Zato što sam mjesecima sama čistila posljedice nečega što je netko drugi namjerno radio.
Helena se nije vratila trajno živjeti u stan.
Odlučila ga je prodati i preseliti bliže kćeri.
Prije prodaje pozvala je Marinu na čaj.
Marina se nasmijala kada je vidjela što je na stolu.
— Čaj?
Helena se također nasmije.
— Obećavam da vrećica ide u kantu.
Prvi put nakon mjeseci Marina je popila čaj na četvrtom katu.
Novi vlasnici uselili su se tri mjeseca poslije.
Mladi bračni par.
Prvoga jutra Marina je oko sedam čula nešto na balkonu.
Zaledila se.
Izašla je.
Na podu nije bilo vrećice čaja.
Bila je mala dječja čarapa.
Podigla je pogled.
Žena s kata iznad pojavila se preko ograde.
— Oprostite! Sušila sam rublje i vjetar ju je odnio!
Marina se nasmijala.
— Nema problema.
Minutu poslije žena je pokucala na njezina vrata.
— Došla sam po čarapu.
Marina joj je pružila.
— Hvala. Stvarno mi je neugodno.
— Dogodi se.
I upravo je to bila razlika.
Stvari doista ponekad padaju.
Ljudi griješe.
Susjedi smetaju jedni drugima.
Problem nikada nije bio u jednoj vrećici čaja.
Problem je bio u čovjeku koji je svjesno ponavljao isto, a zatim očekivao da osoba ispod njega prihvati posljedice.
Viktor je mjesecima gledao prema dolje i mislio da je Marina samo žena koja će očistiti njegov nered.
Nije znao da će upravo jedna od tih malih mokrih vrećica natjerati nekoga da prvi put pažljivo pogleda prema gore.
I otkrije da čovjek koji se ponašao kao gospodar cijelog kata zapravo nije imao pravo ni na stan iz kojeg je bacao svoj čaj.
