Stara je žena sjedila u dalekom kutu na hladnoj plastičnoj klupi, gotovo se stapajući sa sivim zidovima oko sebe. U rukama je stiskala staru smeđu torbu, kao da je to jedino što je drži tu. Kaput joj je bio premekan za hladnoću vani, a cipele istrošene i ispucale.
Gotovo da nije podizala glavu. S vremena na vrijeme zavirila bi u torbu, provjerila nešto i zatvorila je opet, kao da se boji da će to izgubiti.
Čekaonica je bila puna — ljudi su nervozno gledali telefone, provjeravali vrijeme, šaptali jedni drugima. Ali njihovi su pogledi stalno odlazili prema njoj.
— Sigurno se izgubila — prošaptala je žena u elegantnom kaputu.
— Ili je samo došla da se ugrije — odgovorio je muškarac pored nje s osmijehom.
Neki su se tiho smijuljili. Drugi su samo skrenuli pogled.
Ona nije reagirala. Samo je čvršće stisnula torbu i još se više sklupčala u sebe.
Nakon nekog vremena prišla joj je medicinska sestra.
— Gospođo… jeste li sigurna da ste na pravom mjestu?
Stara žena podigla je oči — smirene, umorne.
— Da, draga… upravo tamo gdje trebam biti.
Prošlo je još neko vrijeme. Ljudi su ulazili i izlazili. Ona je ostala.
I tada —
Vrata operacijske sale naglo su se otvorila.
Mladi kirurg je izašao, vidno iscrpljen, i osmotrio prostor… dok mu pogled nije stao na njoj.
Krenuo je ravno prema njoj.
Svi su utihnuli.
— Hvala što ste došli — rekao je jasno. — Trebam vas.
Ljudi su se zbunjeno pogledali.
Stara žena polako je podigla glavu.
— Siguran si da sam ti potrebna? Ne možeš li sam?
— Da mogao… ne bih te zvao.
Pružio joj je medicinske snimke.
Uzevši ih, ruke su joj lagano drhtale… ali nakon sekunde se smirila. Pogled joj se izoštrio.
— Ovo nije tumor — rekla je smireno. — Griješite. Ako operirate ovako… izgubit ćete pacijenta.
Liječnik je udahnuo.
— Gdje onda?
Pokazala je točno mjesto.
— Ovdje. I morate brzo djelovati. Imate najviše četrdeset minuta.
Kimnuo je bez oklijevanja.
Zatim se obratio svima:
— Ovo je osoba zbog koje sam postao kirurg. Moj učitelj.
Nastala je teška tišina.
Ljudi su spustili poglede. Smijeh je nestao.
Stara žena vratila je snimke.
— Kreni — rekla je tiho. — Ne ugrozi pacijenta.
Nestao je kroz vrata.
U prostoriji više nije ostalo ništa od prethodnog raspoloženja.
Samo tišina… i poštovanje.
