Tog jutra žurila je na posao, brzo peglajući bijelu košulju, pokušavajući popiti kavu i istovremeno pronaći svoju drugu naušnicu.
Ali sve je stalo kad joj je pogled pao na malu skupinu prozirnih kuglica blizu gumba.
“Što je to, dovraga?” promrmljala je, saginjući se.
Kuglice su bile savršeno okrugle, guste, s blago sivkastom nijansom. Neke su imale tamnu mrlju unutra. Jedna se čak i malo pomaknula. Košulja joj je odmah ispala iz ruku. Bila su to jaja. Torbica. I to ne mala. Srce joj je potonulo. Stavila je košulju na stol, upalila svjetiljku i počela pregledavati svoj nalaz: oko 15 kuglica okupljenih u čvrstoj skupini, sitne tamne točkice unutar prozirnog filma, kao da su upravo spremljene. Mašta joj se odmah uključila: “Što ako je onaj tko je ovo spremio još uvijek ovdje?”
Provjerila je ormar i čula šuštanje. Ormar se činio običnim: košulje, džemperi, uredno složeni ručnici.
Ali čim je pomaknula hrpu džempera u stranu, odozdo se začuo tihi… ššš… zvuk. Naježila se. Ukočila se, zadržavajući dah. Zatim je, polako, vrlo polako, povukla rub kutije. Malo sivo stvorenje izjurilo je van – i gotovo je vrisnula.
Bio je to pauk lovac. Velik, brz, ravan – onakav koji ne voli plesti mreže, već polaže jaja na toplim, osamljenim mjestima. A onda traži najbliže utočište… poput ormara. I premda pauk nije bio otrovan, njegova veličina i brzina činili su ga zastrašujućim. Pauk se provukao ispod donje police. Ustuknula je.
Ali stvari su se pogoršale. Odlučila je potpuno rastaviti ormar – inače ne bi mogla spavati. I ubrzo je pronašla još jedno leglo, ovaj put prazno. To je značilo da su se neki od beba izlegli. Srce joj je još jače lupalo. Morala je potpuno isprazniti ormar: sve oprati na 60°C, istresti cipele i provjeriti kutije. Tek navečer je stigla do kuta gdje se pauk sakrio.
Sjedilo je ondje, nepomično, kao da je znalo da je pronađeno. Nije ga zgnječila; iznijela ga je van u staklenci. Pauci lovački su korisni, ali ne žive u ormarima. Tada je prvi put temeljito očistila “prema pravilima stručnjaka”. Navečer je usisavačem, a zatim sapunskom otopinom, pretražila svaki kutak stana. Očistila je ventilaciju. Provjerila je posteljinu. Ponovno je provjerila svaki kutak ormara. Tri puta. I tek kad je sve bilo savršeno čisto, odahnula je.
A ujutro ju je čekalo iznenađenje. Vratila se istoj toj košulji koju je uništila hrpa. Nakon vrućeg pranja, mrlja je nestala. Ali nije mogla započeti dan u toj odjeći – sjećanja su bila previše svježa. A kad je otvorila ormar da odabere nešto drugo, primijetila je mali detalj: na samoj gornjoj polici ležala je crna gumica za kosu. Samo što ona nikada nije nosila takvu. I tada je shvatila najvažnije:
Ovaj pauk nije bio jedini koji je odlučio nastaniti se u njezinom ormaru.
