Dogodilo se to tipičnog radnog dana, kada je podzemna željeznica bila prepuna, a razglas je najavljivao vlakove jedan za drugim. Nitko nije ni primijetio kada se čovjek, žureći na posao, spotaknuo o mokri rub perona.
Pao je ravno na tračnice.
Udarac je bio snažniji nego što se činilo: stopalo mu se zaglavilo između pragova, a oštra bol prostrujala mu je kroz gležanj. Pokušao se ustati, ali nije mogao. Pokušao je izvući nogu, ali nije bilo koristi. Cijelo mu se tijelo treslo, a peron iznad njega činio se previsokim, kao da je narastao za metar. Prvih nekoliko sekundi mislio je da se samo boji i da će uskoro ustati. Ali onda je čuo zvuk.
Zujanje. Metalno, tiho, brzo se pojačavalo. Vlak. A onda je nastala panika. Srce mu je tako snažno lupalo u prsima da je gotovo ostao bez daha. Počeo je vrištati:
“Upomoć! Hej! Ne mogu izaći!”
Ali svuda okolo bili su ljudi sa slušalicama, ljudi s telefonima, ljudi koji su zurili u prazno. Shvatio je: mnogi nisu ni shvaćali što se događa tri metra dalje. Ponovno je povukao nogu, jače. Bol je bila toliko intenzivna da mu se vid zamračio.
Sekunde su prolazile. Vlak je već ulazio u tunel. Vidjela su se svjetla. Rika je postajala sve glasnija. Pod ispod perona vibrirao je.
U tom trenutku, čovjek je shvatio najgore: možda stvarno neće uspjeti.
I odjednom se začuo ženski vrisak:
“Dolje je! Upomoć!”
Netko je skočio na rub, netko drugi je vrisnuo od straha. Ali vrijeme je prolazilo, a nitko se nije usudio skočiti – bilo je preopasno. Ljudi su samo stajali tamo, šokirani, nesigurni što učiniti. A onda se pojavio tip u jakni s ruksakom. Vidio je što se događa, procijenio situaciju jednim pogledom i skočio. Skočio je kao da nije ni sekunde razmišljao.
“Daj mi ruku!” “Brzo!” viknuo je.
Čovjek se pokušao podići, ali noga mu je još uvijek bila zaglavljena između tračnica. Vlak se približavao. Rika je postajala sve glasnija. Zrak je postajao sve topliji s približavanjem mase metala. Tip je trznuo svom snagom. Noga mu se nije oslobađala.
“Još! Hajde!”
Očajnički su se privili zajedno, kao da o tome ne ovisi samo njihov život, već cijeli njihov svijet. Ljudi oko njih su vrištali, neki su se u strahu povlačili, neki su se ukočili, neki su plakali.
Sekundu prije nego što je vlak ušao u stanicu, nešto je zakrčalo – noga mu se odjednom oslobodila. Tip je doslovno bacio čovjeka uvis i skočio u stranu, držeći se za udubljenje ispod perona.
Vlak ih je prošao, za nekoliko centimetara ih je promašio…
Svjetla su treperila, ljudi su vrištali. Ali obojica su bili živi.
Čovjek je ležao na peronu, tresući se cijelim tijelom. Ljudi su mu pomagali da ustane, netko je zvao hitnu pomoć. Ali samo ga je jedna stvar mučila: tko je taj tip? Pogledao je oko sebe – nigdje ga nije bilo. Kao da je nestao.
Tek će kasnije saznati tko je to bio… i zašto je ovaj stranac bio tamo upravo u trenutku kada mu je bio najpotrebniji.
