Noć je bila tiha i topla. Svi u kući su spavali – roditelji, djeca, čak i mačka sklupčana uz radijator. Samo je sićušna noćna lampica svijetlila u hodniku, a negdje iza zida tiho je otkucavao sat. Ništa nije nagovještavalo nevolje.
Ali oko tri ujutro, mama se probudila uz čudan zvuk – poput tihog pucketanja. Ne glasno, već oštro, kao da netko polako lomi suhu granu. Isprva je pomislila da je vani kiša, a zatim mačka grebe zid. Ali zvuk se ponovio.
Ustala je, navukla ogrtač i izašla u hodnik. Tišina. Samo to jedva čujno trrrrr, negdje blizu poda. I odjednom – miris. Suptilno, ali poznato. Plastika. Spaljeno. Okrenula se i ugledala sićušnu iskru blizu utičnice. Zatim još jednu.
Zatim je na sekundu bljesnuo narančasti sjaj. Potrčala je i izvukla utikač – isti onaj iz stare grijalice koju su uvijek držali upaljenu “noću da se ugriju”. Dim se sukljao iz utičnice. Sekundu kasnije, plamen je suknuo – tanka linija preko tapeta.
“Ustani!” vrisnula je, prelazeći u krik.
Njezin muž je skočio, djeca su se probudila. Pojurio je s mokrim ručnikom i ugasio plamen, dok je ona trčala s kantom vode. Mačka se bacakala po podu, zvuk ispuštene šalice, vriskovi – sve je bio kaos. Minutu kasnije, sve je bilo gotovo. Zid je bio čađav, tapeta spaljena, utičnica rastopljena. Ali kuća je ostala netaknuta.
Kad su vatrogasci stigli, pregledali su mjesto događaja i samo odmahnuli glavom:
“Imate sreće. Još deset minuta i sve bi se zapalilo. Stara utičnica i preopterećeni strujni krug bili su krivi.”
Obitelj te noći dugo nije mogla spavati. Sjedili su u kuhinji, pili čaj i šutjeli. Mama je samo tiho rekla:
“Ne znam što me onda probudilo…”
Od tada nikada ništa ne ostavljaju upaljeno noću u svojoj kući. A na zidu, pored nove utičnice, visi mali natpis koji je napravila njihova kći:
“Budnost je također ljubav.”
