Baka je dugo stajala za vitrinom, stežući mali popis. Vid joj je slabio, noge su joj se tresle, ali je ipak ponovno pročitala imena kako bi bila sigurna. Bili su to lijekovi koje je dobila na recept nakon posljednje hospitalizacije: tablete za srce, kapi, mast. I najvažnije – skupi lijek, bez kojeg bi se razboljela u roku od nekoliko dana.
Prišla je blagajni, predala kutiju, čula ukupan iznos – i to joj se činilo kao udarac u srce. Novac koji je pažljivo brojala kod kuće nije se slagao. Mirovina joj je stigla s manje od očekivanog. I režije, namirnice – sve su uzeli.
“Gospođice… možemo li bez ovoga?” upitala je, pokazujući na najskuplji artikl.
“Bez toga, tečaj je besmislen”, strogo je odgovorio ljekarnik.
Baka je spustila pogled.
“Što kažete na popust? Možda posebnu ponudu?…”
“Nažalost, ne.”
Uzdahnula je, skupila kusur u drhtavoj ruci i shvatila: nedostaje sedamdeset rubalja. Sedamdeset. Beznačajan iznos, izvana. Ali za nju je to sada bio ponor.
Odmaknula se od blagajne i sjela na stolicu u kutu. Gledala je u kutiju kao da je nešto nedostižno. Zatim, tiho, gotovo neprimjetno, podigla ju je i ugurala u torbu… Nije trčala, nije se uzrujavala – hodala je prema izlazu malim, sporim koracima.
Vrata su već bila blizu kad je začula glas iza sebe:
“Ženo, čekaj.”
Glas nije bio oštar, nije bio ljut – bio je iznenađen. Bila je to ljekarnica. Sustigla je baku i tiho rekla:
“Zaboravili ste račun.”
Baka je problijedila. Spustila je pogled i izvadila kutiju.
“Ja… vratit ću je. Žao mi je. Nisam htjela. Samo… stvarno mi treba.” “I ja…” glas joj se slomio.
Djevojka ju je drugačije pogledala – kao da je vidi prvi put. Ne kao problematičnu osobu. Ali osoba koja nije imala kamo otići.
“Čekaj ovdje”, rekla je.
I otišla je iza pulta.
Baka je htjela otići. Uplašena. Posramljena. Ali ostala je.
Ljekarnik se vratio s vrećicom. Punom. A unutra je bio isti taj skupi lijek.
“Uzmi”, rekla je. “Na račun ljekarne je. Imamo dobrotvornu organizaciju; ponekad pomažemo onima kojima je potrebna.”
“Ali… ali nisam znala”, šapnula je baka.
“Ne moraš znati. Glavno je da se osjećaš bolje.”
Suze su navrle bakinim očima. Dugo je držala vrećicu, kao da se boji da će se otopiti.
Zatim je tiho rekla:
“Djevojko… hvala ti. Spasila si me. Mislila sam… da me nitko ne treba.”
Ljekarnik se nasmiješio.
“Potrebna si.” Ponekad jednostavno moraš progovoriti.
Ova se priča proširila po susjedstvu, ne zbog krađe, već zbog dobrote koja je nadmašila sram i siromaštvo.
Od tada bi baka svaki mjesec donosila malu pitu ili jabuku u ljekarnu – “kao zahvalu”.
A ljekarnik bi svima govorio istu stvar:
“Kad biste samo znali koliko se ljudi jednostavno boji tražiti pomoć…”
