Jutro je počelo normalno: izašla sam u svoj vrt zaliti cvjetnjake i provjeriti nisu li lokalne mačke opet napravile nered. Ali čim sam otvorila vrata, pogodio me težak, mučan miris. Toliko gust da se činilo kao da je zrak postao ljepljiv.
Napravila sam korak, pa još jedan… i ukočila se, kao da se ukorijenila u zemlju. Nešto je ležalo blizu vrtne gredice, lagano drhteći.
Pred mojim očima pojavila se čudna masa, crvenkasto-ružičasta, sjajna, kao da je prekrivena mokrim filmom. Iz nje se širio gadan miris, podsjećajući na trulo meso. Povukla sam se: srce mi je potonulo, dlanovi su mi se znojili, a misli su mi bile u neredu.
“Kakva je ovo gadost? Neka vrsta crva? Fragment životinje? Ili… tko zna što uopće?!”
Drhtavim rukama izvadila sam telefon, fotografirala nalaz i odmah počela guglati. Tražila sam:
“crveno sluzavo, miriše na strvinu.”
I onda me prošla jeza. Prva poveznica je glasila: “Anthurus archeri – vražji prsti. Jedna od najstrašnijih gljiva na planetu.”
Ispostavilo se da ova jeziva stvar nije nekakav znanstvenofantastični organizam ili komad mesa, već gljiva koja je nekada rasla samo u Australiji, a sada ovdje uspijeva.
Prvo se pojavljuje kao gusto bijelo “jaje”. Zatim se otvara, otkrivajući crvene dodatke koji nalikuju kandžama, šapama ili demonskim prstima.
Ti “prsti” prekriveni su ljepljivom tvari koja namjerno miriše na strvinu: miris je namijenjen privlačenju muha, kako bi mogle širiti spore.
Ljudi koji je prvi put vide često misle da su naišli na ostatke izvanzemaljca ili ostatke nekoga mrtvog. Neki čak zovu hitne službe, uvjereni da su otkrili kriminalnu aktivnost. Ali to je samo predstavnik svijeta gljiva. Vrlo egzotično, jezivo, ali potpuno prirodno.
Od tada izbjegavam tu cvjetnu gredicu. Više ne riskiram zalijevati išta tamo. Neka bude. Najbolje je ne raspravljati se s prirodom, pogotovo s ovakvom.
