Hotel je bio okupan svjetlima. Smijeh gostiju je utihnuo dolje dok je Emma, umorna, ali sretna, zatvarala vrata svoje sobe. Sve je bilo savršeno: šampanjac, ruže, slab miris parfema na jastuku. Samo što joj je sada, u tišini, srce drugačije kucalo – kao da je preglasno.
Njezin suprug stajao je na balkonu i razgovarao telefonom. Emma je skinula veo, izdahnula i okrenula se prema krevetu. Nešto je svjetlucalo među laticama ruža. Mali prsten, star i tup. Podigla ga je i ugledala gravuru:
“Vratila sam se.”
Na trenutak je pomislila da je to samo šala. Ali onda, odakle se taj prsten pojavio na njihovom krevetu?
Iz kupaonice se začuo zvuk – tih, poput nekoga tko pomiče ručnik. Njezin suprug je još uvijek bio vani. Vrata kupaonice polako su se tresla na propuhu.
“Alex?” pozvala je, ali sve što je odgovorilo bio je zvuk kapanja vode.
Emma je prišla bliže. Zrak je mirisao na vlagu. Slabo svjetlo probijalo se kroz pukotinu ispod vrata. Prsten u njezinoj ruci postao je leden. Podigla je glavu i čula šapat, promukao, kao da dolazi iz vode:
“Obećala sam… da ću biti tamo.”
Stisnula je prsten tako čvrsto da ju je zaboljelo. Napravila je korak i otvorila vrata.
Kupaonica je bila prazna. Samo je ogledalo bilo prekriveno parom. Netko je napisao na staklu:
“Nisi valjda mislila da ćeš se udati za nekog drugog?”
Svjetlo je zatreperilo. Zvuk otvaranja balkonskih vrata dopirao je iza nje.
Emma se okrenula – ali njezin muž više nije bio u sobi.
