Kad je James čuo svog sina Liama kako plače i popeo se na tavan, očekivao je vidjeti obične kukce. Liam je rekao da je čuo “zujanje” i bojao se da će stršljeni napasti. Ali ono što su vidjeli bilo je daleko od onoga što je itko mogao zamisliti.
U početku je James zapravo mislio da gleda ogromno gnijezdo stršljena, neobično veliko i koje se širilo preko stropnih greda. Struktura je nalikovala višeslojnoj papirnatoj čahuri, a unutra se čulo zujanje, poput motora automobila koji će se ugasiti. Uređivači okoliša koji su otkrili metalnu kutiju u blizini drveća na imanju potvrdili su njihove sumnje: to je bio ulaz u slično zujavo “gnijezdo”.
Međutim, kad se stručnjak za suzbijanje stršljena popeo na tavan, odbio je raditi. I tada je postalo jasno da to nisu obični kukci.
Nakon niza konzultacija s biolozima, James je konačno dobio definitivan odgovor: Bila je to kolonija vunastih drvenih pčela koje su tamo živjele više od 20 godina.
Ove pčele ne grade uobičajeno saće koje poznajemo. Njihovo “gnijezdo” je složen sustav prolaza unutar starih drvenih konstrukcija, koje postupno proširuju i jačaju. Zbog toga su strukture na tavanu izgledale poput ogromne čahure ili košnice, a ipak su djelovale čvrsto i gusto.
Zujanje nalik motoru uzrokovano je vibracijom tisuća krila koja su rezonirala unutar drvenih greda.
Kolonija se pokazala dugotrajnom. Takve pčele obično ne žive beskonačno na jednom mjestu, ali ovdje su uvjeti bili idealni.
Bile su potpuno mirne. Nisu bile stršljeni ili agresivne ose. Ove pčele nisu napadale niti pokušavale braniti gnijezdo.
Struktura unutar tavana bila je jedinstvena. Biolozi su kasnije potvrdili da je tako veliko i stabilno gnijezdo izuzetno rijetko i da je to prirodna biološka značajka koja se formirala desetljećima.
Umjesto da uništi koloniju, James je donio odluku koja je sve iznenadila:
Kontaktirao je lokalni prirodni rezervat, a stručnjaci su pomogli pažljivo premjestiti pčele u posebno pripremljenu drvenu kućicu za košnice unutar parka prirode.
