Kiša je padala cijelu večer. Anja se vraćala kući ranije nego inače – sastanak je bio otkazan, autobus je stigao na vrijeme i, uživajući u rijetkoj prilici, odlučila je iznenaditi muža večerom. Kupila je njegov omiljeni štrudl i kavu te svratila u pekaru po svježi kruh.
“Danas, konačno, samo mirna večer za dvoje”, pomislila je otvarajući vrata.
Ali čim je ušla u spavaću sobu, ukočila se.
Njezin muž, Aleksej, sjedio je na krevetu, a pokraj nje žena. Mlada, lijepa, s raspuštenom kosom. Bili su vrlo blizu, gledali su nešto na svom laptopu. Smijali su se. Deka im je ležala u krilu. Njihov krevet. Njihov dom. Njihova topla svjetlost stolne lampe.
Anji je dah zastao u grlu. Vrećice su joj iskliznule iz ruku, kruh se otkotrljao po podu. Njezin muž je skočio:
“Anja! Čekaj, nije ono što misliš!”
Ali te su riječi samo pogoršale stvari. “Nije ono što mislim?” odjekivalo joj je u glavi.
Okrenula se i izašla u hodnik. Suprug ju je sustigao i uhvatio za ruku.
„Stani, molim te. To je Lisa. Ona…“
„Vidim tko je to“, hladno je odgovorila Anja, ne dižući pogled. Poznavala je tu djevojku – pripravnicu iz njegova ureda. Onu o kojoj su njezini prijatelji već šaputali: „Gle, na fotografiji izgledaju preblizu.“
Anja je odgurnula njegovu ruku. „Ostatak joj možeš objasniti“, rekla je i zatvorila vrata spavaće sobe.
Nije spavala. Iste slike su joj se stalno vrtjele u glavi – on i druga žena. Na njihovom krevetu. Njihov smijeh. Njegovo mirno lice.
Telefon joj je vibrirao – poruke od Leše:
„Anja, molim te, otvori vrata. Ovo je važno.“
„Sve si krivo shvatila.“
„Nije došla zbog mene.“
Ali nije dalje čitala.
U šest ujutro ustala je, skuhala kavu i konačno otvorila poruke. I tamo je bila fotografija. Bila je to ista ta Lisa. Pored nje je bio dječak od oko sedam godina.
I natpis:
“Ovo je moja sestra. Gledali smo video o našem tati… umro je prije tjedan dana. Nisam znala kako joj pomoći, pa sam samo ostala uz nju. Žao mi je što joj nisam odmah rekla.”
Anja se uspravila. Grlo joj je bilo suho. Sjetila se šalice kave na stolu pored laptopa, Lise koja je brisala oči, Leshe koji ju je grlio – ne strastveno, ali pažljivo, poput djeteta. I odjednom je sve sjelo na svoje mjesto.
Tiho je ušla u spavaću sobu. Na krevetu je bio isti laptop, hladna kava, napušteni jastuk. Lesha je spavao na kauču, potpuno odjeven.
Anja je prišla, pokrila ga dekom i šapnula: “Žao mi je što ti nisam odmah povjerovala.”
Otvorio je oči i umorno se nasmiješio.
“Ni ja to ne bih pomislila.”
Od tada više nije donosila emocionalne sudove. Ponekad ono što se čini kao izdaja samo je trenutak, istrgnut iz konteksta. A ako nekoga voliš, barem bi trebao slušati.
