Dogodilo se to usred zime, u planinama blizu Innsbrucka. Bila je noć, mećava, a snijeg je letio u plahtama. Ceste su bile prekrivene snijegom, ulična svjetla gasila su se udarima vjetra, a sve oko njih činilo se kao bijela tišina.
Anna Weiss, tridesetdvogodišnja žena u osmom mjesecu trudnoće, sjedila je za volanom starog Forda, čvrsto stežući volan objema rukama. Njezin suprug, Thomas, bio je u gradu na poslovnom putu, a Anna je odlučila sama se odvesti do rodilišta kada su trudovi prerano počeli.
Već je bila na pola puta kada su se snježne padaline toliko pojačale da je čak i hauba automobila bila nevidljiva. Kotači su se okretali, a farovi su otkrivali samo vrtloge snježne prašine. Annino srce je počelo sve brže i brže lupati – ne samo od boli, već i od straha. Telefon nije imao signala, radio je bio tih, a oko nje huk vjetra i bijelo ludilo.
I odjednom…
Točno ispred automobila, kao niotkuda, pojavio se ogroman jelen.
Stajalo je na cesti, u snježnoj mećavi, s masivnim rogovima prekrivenim mrazom, nepomično ju je promatralo. Životinjske oči sjajile su u reflektiranom svjetlu farova – poput dva jantarna lampiona. Anna je naglo zakočila – kotači su proklizavali, automobil je proklizao i skrenuo u jarak.
Udar je bio tih – u snježni nanos. Ali motor se ugasio.
Tišina. Samo zavijanje vjetra i frenetično kucanje srca.
Anna je pokušala pokrenuti motor – bezuspješno. A onda ju je novi val boli stegnuo u želucu.
“Ne, ne, ne sada…” šapnula je, hvatajući se za trbuh.
Odjednom, ponovno kretanje izvan prozora. Jelen se približio. Njegov dah bio je vidljiv u hladnom zraku, para se dizala poput dima. Pritisnuo je njušku uz staklo, kao da provjerava je li živa.
Anna je zatvorila oči – mislila je da gubi svijest. Ali onda je čula… zvuk.
Negdje u daljini – lavež psa.
Otvorila je vrata čim je izašla van. Snijeg joj je puhao u lice, vjetar je zavijao. Srna se povukla nekoliko koraka unatrag, pogledala je, a zatim se okrenula i polako krenula cestom.
Anna, ne shvaćajući zašto, slijedila ga je. Hodala je, držeći se za trbuh, teturajući se, padajući u snijeg, ali je nastavila dalje. Srna se kretala postojano, samouvjereno, okrećući se s vremena na vrijeme – kao da je čeka.
Hodali su tako desetak minuta, dok se ispred nije pojavilo slabo svjetlo. Fenjer. Kuća.
Bila je to stara planinska stanica, zatvorena zimi, ali te noći, jedan je čovjek tamo prenoćio – umirovljenik i bivši šumar po imenu Josef Kramer. Čuo je lavež svog psa, izašao je s baterijskom lampom i nije mogao vjerovati svojim očima kad je vidio trudnicu kako prati ogromnog jelena.
Dotrčao je, pomogao joj da dođe kući, zapalio peć i pozvao spasioce preko radija. Sat vremena kasnije, Anna je već bila u trudovima. I Josef je rodio bebu – djevojčicu.
Kad se snježna oluja ujutro stišala i spasioci su stigli do stanice, prvo što su vidjeli u blizini kuće bili su tragovi jelena koji su vodili ravno do vrata… i nestajali u šumi.
Anna je kasnije rekla da ga nije vidjela u snu – osjetila je toplinu i samopouzdanje dok ga je pratila.
Josef je kasnije rekao:
“Prije otprilike deset godina, u ovim krajevima živio je ogroman jelen, kojeg smo zvali Čuvar. Nismo ga dugo vidjeli… ali očito se vratio te noći.”
Beba je dobila ime Elisa, od Elcha, njemačke riječi za “jelen”. I svake godine, kada dođe zima i snijeg prekrije planine, Anna i njezina kći dolaze na tu stanicu. Djevojčica uvijek pogleda prema šumi i šapne: “Mama, pogledaj… tamo je.”
I nitko se ne iznenadi ako negdje u daljini, na granici između snijega i borova, bljesne silueta velikog jelena s mrazom na rogovima.
