Dvorana je bila obasjana svjetlošću. Bijelo cvijeće, smijeh, glazba, šuštanje haljina. Mladenka i mladoženja stajali su pred oltarom – prekrasan par, sreća na licima, sjaj u očima. Svi su čekali zavjete, a fotograf je već bio spreman uhvatiti taj trenutak.
Svećenik je rekao: „Molim vas da razmijenite prstenje.“
Mladoženja je uzeo prsten i stavio ga na njezin prst. Sve je bilo savršeno. Dok nije došao njezin red.
Uzela je prsten i pogledala ga – dugo i pozorno. Dvorana je utihnula. Čak je i orkestar stao.
Ruka joj je drhtala. Napravila je korak unatrag.
„Žao mi je“, šapnula je.
Skinula je prsten, pogledala mladoženju i polako ga spustila na pod. Prsten je zazveckao o kamen, zvuk je odjeknuo dvoranom poput udarca.
„Ne mogu“, rekla je.
Netko je vrisnuo, netko se uhvatio za srce. Mladoženja je stajao tamo, zbunjen. Okrenula se i otišla, preko tepiha, kroz poglede, kroz šaputanja.
Kasnije se saznalo: dan prije vjenčanja saznala je nešto što je sve promijenilo. Ali to mu je mogla reći samo ovdje – pred svima.
