Dvorana je bila ukrašena do posljednjeg detalja. Bijele vrpce, svijeće, miris svježeg cvijeća. Gosti su tiho čavrljali, orkestar je svirao nježnu melodiju, a mladoženja je stajao za oltarom, pokušavajući se ne tresti od uzbuđenja.
Svi su čekali mladenku. Kad se pojavila, soba se činila smrznutom – svijetlom i lijepom, s blagim osmijehom i sjajem u očima. Polako je hodala prema njemu, kao da hoda po zraku. Sreća je bila u njezinom pogledu, samopouzdanje u svakom koraku.
Stajali su jedno nasuprot drugome, držeći se za ruke. Svećenik je izgovorio riječi koje su toliko dugo čekali. A onda – kratki zvuk obavijesti. Telefon.
Mladenka se trznula. Gosti su se nasmijali, misleći da je to slučajnost. Ali ona je polako posegnula ispod haljine, izvukla mali bijeli telefon i, vidjevši poruku, problijedila.
Pročitala je nekoliko riječi – i kao da se sva svjetlost u njezinim očima ugasila. Lice joj se promijenilo, usne su joj zadrhtale, a suze su joj se kotrljale niz obraze.
“Ne…” prošaptala je, praveći korak unatrag.
Svi su se ukočili. Mladoženja je zbunjeno pružio ruku prema njoj, ali ga je ona naglo odgurnula, okrenula se i istrčala iz dvorane, ostavljajući za sobom šlep haljine i šokirane poglede.
Kasnije je postalo jasno: poruka je stigla od čovjeka za kojeg je mislila da je mrtav.
