Vraćao sam se kući nakon napornog dana. Snijeg se lijepio za vjetrobransko staklo, farovi su se odbijali od mokrog asfalta, a pred nama se protezala beskrajna prometna gužva. Bili smo zaglavljeni oko četrdeset minuta, nesposobni da se pomaknemo ili okrenemo. Uključio sam radio, skinuo rukavice i samo promatrao kako kapi kiše polako klize niz staklo.
I odjednom – lagano kucanje po prozoru.
Trgnuo sam se.
Pored mene je stajala djevojčica. Nije mogla imati više od pet ili šest godina. Bila je potpuno mokra, odjevena u stari kaput, s pletenicama, jednom malo opuštenom. Gledala me ravno – mirno, bez straha, kao da zna tko sam.
“Otvori vrata, molim te”, rekla je tankim glasom.
Malo sam otvorio prozor i hladan zrak je ušao unutra.
“Jesi li se izgubila?” upitao sam.
Odmahnula je glavom.
“Ne. Htjela sam ti nešto reći.”
Namrštio sam se.
— “Odakle si došla, mala? Gdje je mama?”
I odjednom je pružila ruku – malu, u mokroj rukavici – i stisnula novčić. Stari, tamni, s rupom u sredini.
“Uzmi ovo”, rekla je. “Za tebe je. Ali nemoj ga izgubiti. Trebat će ti uskoro.”
Bio sam zbunjen.
— “Zašto?”
Djevojka me ozbiljno pogledala svojim ogromnim očima i odgovorila:
— “Zato što predugo čekaš. Za tri dana ćeš sve znati.”
Prije nego što sam išta mogao reći, automobili su zatrubili ispred mene – prometna gužva se počela micati. Doslovno sam se na sekundu omeo, pogledao sam u retrovizor… i nestala je. Ni traga.
Izašao sam iz auta i pogledao okolo – nikoga. Samo magla, farovi, mokri asfalt.
Vrativši se do auta, vidio sam novčić na sjedalu. Bila je hladna, poput leda.
Prošla su tri dana.
Te večeri vozio sam istom rutom. Čovjek je stajao uz cestu mijenjajući gumu. Usporila sam – ne znam zašto. Podigao je pogled, a meni je zastao dah.
Bio je to on.
Čovjek kojeg sam nekoć voljela, kojeg nisam vidjela više od deset godina.
Počeli smo razgovarati kao da se nikada nismo rastali. I kad sam, u nevjerici, otvorila pretinac za rukavice da uzmem salvete, novčić je pao na pod uz tup zvuk.
I tada sam, prvi put, primijetila ugravirani natpis:
“Sve se vraća kad dođe vrijeme.”
Podigla sam ga – a čovjek me pogledao i odjednom rekao:
“Čudno. Imao sam jedan isti takav. Dala mi ga je djevojka na cesti.”
Ukočila sam se.
Pogledali smo se – i shvatili da ovaj susret nije mogao biti slučajnost.
