Jutro je bilo mirno, tiho i varljivo obično. Trudna Marta (možemo joj promijeniti ime ako je potrebno) pakirala se za rodilište – bila je samo dva tjedna udaljena od termina. Njezin suprug bio je na poslu, a njihov dom bio je u prigradskoj ulici gdje su svi svakoga poznavali po imenu. Upravo je stavljala kuhalo za vodu kad je čula vriskove s ulice.
Prvo lavež pasa. Zatim, oštar miris dima. Zatim, dječji plač.
Istrčala je van i vidjela kuću svojih susjeda u plamenu. Krov je već gorio, prozori su pucali od vrućine. Susjedi – roditelji – nisu bili kod kuće: otišli su u kliniku po svoje najmlađe dijete. Unutra je bilo šestero njihove djece: najstarije je imalo deset, najmlađe tri godine.
Ljudi su počeli trčati, zvati vatrogasce, ali svi su samo vrištali i vikali: “Djeca su unutra!” Nitko se nije usudio ući – plamen je već bjesnio vani.
A onda je Marta… samo potrčala.
Nije razmišljala. Ne o sebi, ne o djetetu unutra. Samo o tome kako joj je pjegavi dječak jučer mahao s prozora. Kako joj je djevojčica s kikicama dala poljsko cvijeće. Pokrila je lice rukavom i pojurila unutra.
Sve je bilo kao noćna mora: dim joj je pekao oči, zidovi su pucketali, pod je već gorio na nekim mjestima. Pipkala je do prvog djeteta koje je plakalo na stubama. Izvela ga je van. Vratila se. Pa opet. I opet.
Četiri puta je utrčala u kuću. Dim je bio gust kao magla. Petog je na sekundu izgubila svijest, naslonila se na zid i čula kako se nešto unutra urušava uz tup udarac.
“Ne ulazi!” vikali su ljudi. “Umrijet ćeš! Trudna si, urazumi se!”
Ali ona je opet otišla. Šesto dijete – najmlađe – sakrilo se ispod kreveta. Izvukla ga je, pokrila jaknom i iznijela van.
Odmah nakon što je otišla, strop u toj sobi se urušio.
Odnijeli su je u kola hitne pomoći. Djeca su bila živa, prekrivena čađom, prestrašena, ali neozlijeđena. Bila je pri svijesti, ali s opeklinama, opečenim grlom i jakim bolovima u trbuhu.
Liječnici su trčali po hitnoj, infuzije, kisik, maska za kisik, svjetla upaljena. Pitala je samo jedno:
“Je li moja… je li beba dobro?”
Liječnici su razmijenili poglede.
Sat vremena kasnije, jedan od njih joj je prišao.
“Slušajte… vaša beba…” Zastao je, birajući riječi. “Potpuno je neozlijeđen. Srce mu je rođeno u terminu. Nema stresa, nema hipoksije. To… je nemoguće nakon takvog dima.”
“Dakle… sve je u redu?” prošaptala je.
Ali liječnik je odmahnuo glavom. “Ne razumijete. Ponaša se kao da je upravo… zaspao. Nema straha. Nema ubrzanog rada srca. Uopće nije reagirao na vaše napade gušenja. I znate što je čudno?” Lagano se trznuo. “Na ultrazvuku se… smiješio.”
Ukočila se.
Kasnije je medicinska sestra priznala: dok su pratili, beba se nije samo smiješila – držala je ruku na prsima. Kao da… nekoga štiti.
Sljedećeg dana, kada su vatrogasci završili s pregledom kuće, jedan od njih je rekao:
„U dječjoj sobi, ispod kreveta, gdje je pronašla najmlađeg dječaka… zidovi su gotovo bili neizgorjeli. Kao da je netko zaštitio vatru.“
Marta je otpuštena tri dana kasnije. Svih šestero spašene djece dočekalo ju je u bolnici, držeći buket poljskog cvijeća. Najmlađe joj je prišlo i reklo:
„Teta… dječak koji je bio pored tebe u požaru rekao nam je da ne plačemo.“ Rekao je: „Ona će nas spasiti.“
„Koji dječak?“ upitala je.
„Pa… onaj u bijelom. Nisi ga vidjela? Stajao je pored tebe.“
Srce joj je potonulo.
Kasnije su liječnici, primalje i susjeda ispričali priču: beba se rodila mirno. Nije plakala. Samo je zurio. I kao da je prepoznao sve koje je njegova majka spasila.
A kad su joj ga doveli, primijetila je – u svojim malim prstima držao je ugljenisani drveni križ. Stariji dječak, susjed, nosio je takav. Ali njegov križ… je izgorio.
