Dan je počeo kao i obično. Clara je žurila niz bolnički hodnik, stežući hrpu medicinskih dokumenata. Bila je to njezina treća smjena zaredom, umor, miris dezinficijensa za ruke i kave iz automata – sve se to stopilo u jedan beskrajni tok. Njezina soba bila je posljednja u redu, a unutra je ležao novi pacijent, doveden noć nakon nesreće. Muškarac srednjih godina, zavijenih ruku, slab, ali pri svijesti.
Izgledao je mirno, gotovo ravnodušno. Pogled mu je bio izravan, ali umoran, kao da je prošao kroz sve. Kad je Clara ušla, tiho je kimnuo.
“Dobro jutro, gospodine Hale”, rekla je, vadeći papire. “Moram potpisati papire za premještaj u drugi odjel.”
Kimnuo je i mučio se podići olovku. Prsti su mu drhtali. Clara je, bez razmišljanja, povukla stol i pomogla mu držati papir. Potpisao je, izdahnuo i tiho joj zahvalio.
“Niste odavde, zar ne?” ” upitala je, pokušavajući održati razgovor.
“Ne… Samo prolazim”, odgovorio je s blagim osmijehom. “Ponekad te ceste vode u drugim smjerovima nego što si planirao.”
Iz nekog razloga, ova joj se fraza svidjela. Nešto u njegovom glasu zvučalo joj je poznato, ali Klara nije obraćala pažnju na to. Posao se nastavio kao i obično – mjerenje krvnog tlaka, provjera katetera, mijenjanje zavoja. Sve prema popisu.
Dok je izlazila iz sobe, kolega ju je doviknuo u hodniku:
“Znaš li tko je ovo?”
“Pacijent iz noćne smjene. Zašto?”
“Pa, to je to. To je ista osoba koja je prije šest mjeseci bila razlog zašto smo prikupili novac za obnovu sirotišta.” Arhitekt koji ga je projektirao, ali koji je i sam doživio nesreću na putu do otvorenja.”
Klara se ukočila. Sjetila se te priče – njezina mlađa sestra odrasla je u istom tom sirotištu. Cijeli grad je tada pričao o tom čovjeku: sagradio je sirotište vlastitim novcem, bez ikakvog izvora podrške.
Vratila se u sobu. Čovjek je već spavao. Na stolu pored kreveta ležala je olovka – ista ona kojom je potpisao papire. Klara ju je pažljivo podigla i odjednom primijetila ugravirani natpis na bačvi:
“Za one koji još uvijek vjeruju u dobrotu.”
