Jučer ujutro, oko sedam, izašla sam u vrt – kao i obično: zalijevati ruže, skupljati otpale jabuke, udahnuti hladan zrak. Sve je bilo tiho dok nisam primijetila nešto dugo, tanko, sivozeleno uz kamenu stazu. Ležalo je u travi, poput starog užeta. Čak sam prišla bliže da ga podignem, ali mi je kroz glavu bljesnula misao:
“Što ako je zmija?”
Sledila sam. Tišina nekoliko sekundi. A onda je “uže” lagano zadrhtalo… zatim podiglo glavu.
Bila je to zmija. Duga, tamna, sa sjajnom kožom i čudno pažljivim pogledom. Nije napadala. Samo je… promatrala. Kao da me procjenjuje.
Napravila sam korak unatrag. Srce mi je lupalo. Ali umjesto da otpuže, zmija se polako kretala… prema meni.
Zamalo sam vrisnula, ali prije nego što sam uspjela, prošla je pored mene. Mirno, kao da sam zrak. Krenula je prema verandi… gdje se moja mačka, Marsik, sklupčala na suncu.
Mačak je skočio, izvio leđa i stao između mene i zmije. Zašištao je, krzno mu se nakostriješilo, rep mu se raspuhao. Zmija je podigla glavu… i zurili su jedno u drugo gotovo minutu.
Zatim… okrenuo se. Mirno se uvukao u visoku travu, prema staroj jabuci.
Privila sam mačka na prsa, ruke su mi se tresle. Kasnije je moj muž šetao vrtom s lampom – nikoga. Samo zgažena trava.
Ali od tada imam osjećaj da me netko još uvijek promatra iz sjene jabuke.
A mačak – sada hoda ispred mene svako jutro. I vrt se ne čini tako sigurnim kao prije.
