Dogodilo se to jednog običnog sunčanog dana, kada se činilo kao da se ništa strašno ne može dogoditi na svijetu.
Aleksej se vraćao kući s posla. Njegova ruta uvijek je prolazila pored željezničkog prijelaza – tihog, polunapuštenog, gdje su vlakovi rijetko prolazili. Hodao je, slušajući glazbu, razmišljajući o nadolazećem vikendu, kada je odjednom primijetio kretanje između tračnica.
Zaustavio se.
Nešto se kretalo po pragovima, točno nasred tračnica.
U početku je mislio da je to smeće, komad tkanine, vjetar. Ali nakon detaljnijeg pregleda, shvatio je da je to mala lisica. Čvrsto, crvenkastosmeđe, drhtavo stvorenje pokušavalo je pobjeći, ali mu se šapa zaglavila između metalnih tračnica. Trzalo se i cvililo – i zvuk je Alekseju stegnuo utrobu.
Ogledao se – prazno. Nema ljudi, nema zvuka. Samo lagani povjetarac i daleki odjek truba.
“Strpi se, mali”, promrmlja Aleksej i stupi na tračnice.
Kleknuo je i pažljivo pružio ruku. Lisac je pokušao otpuzati, ali mu je šapa bila čvrsto stisnuta između praga i tračnice. Aleksej je pokušao podići metal, ali se nije pomicao. Povukao je jače – bezuspješno.
A onda – čuo ga je.
Tiho, udaljeno tutnjanje.
Skamenio se. Podigao je glavu. U daljini, iza zavoja, bljesnuo je bijeli bljesak – svjetla automobila.
Vlak.
Zvuk je postajao sve glasniji sa svakom sekundom koja je prolazila. Zrak je drhtao, metalni ritam se približavao i u trenutku se sve u Alekseju preokrenulo.
Shvatio je: ako sada ode, lisac će umrijeti. Ako ostane, umrijet će.
Vrijeme je kao da je stalo. Ponovno se nagnuo i pokušao osloboditi šapu.
“Hajde… molim te, hajde…” dahnuo je. Lisac je jadno zacvilio, njegovo malo tijelo se treslo. Aleksej je rukom zakačio kravatu i osjetio kako se metal pomiče – jedva, ali se pomicao!
Jače je povukao, osjećajući kako mu se koža dlanova kida o kamenje.
Rika je postajala zaglušujuća. Sa svakom sekundom koja je prolazila, tračnice pod njim su vibrirale sve intenzivnije. Zrak se ispunio prašinom, drhtanjem i grmljavinom.
I odjednom – klik!
Šapa se oslobodila.
Lisac se oslobodio i, kao da sve razumije, skočio ravno u njegov naručje. Aleksej se podigao, zgrabio malo stvorenje i pojurio prema nasipu.
U tom trenutku, vlak je projurio – urlajući, zviždući i udarajući vjetrom koji ga je oborio s nogu. Pao je u travu, čvrsto držeći lisca na prsima.
Buka se postupno stišala. Zrak je ponovno postao čist. Ležao je tamo, teško dišući, osjećajući kako malo, živo stvorenje drhti pod njegovom rukom.
“U redu je, u redu je… dobro si”, šapnuo je.
Lisac ga je pogledao svojim jantarnim očima – prestrašeno, ali puno života. Aleksej ga je pažljivo pustio, a on je šepajući krenuo prema šumi, osvrnuvši se jednom, kao da se oprašta.
Aleks je ostao sjediti na travi, ne mogavši vjerovati da je gotovo. Dlanovi su mu bili krvavi, srce mu je lupalo kao da će iskočiti. Pogledao je vlak koji je odlazio i tek tada shvatio koliko je bio blizu.
Dugo je sjedio tamo, pokušavajući shvatiti što se upravo dogodilo.
I baš kad je htio krenuti, odjednom je primijetio malu kap krvi i čuperak crvenog krzna na pragovima. Podigao ih je i zamišljeno stisnuo u ruci. A onda je ugledao ogrebotinu na metalu gdje mu se zaglavila šapa. Mutna, ali nalik slovima.
Tri iskrivljena simbola, kao da su izgrebana kandžama:
“ŽIVI.”
