Emily i John živjeli su zajedno više od deset godina. Njihov dom bio je tih i ugodan, ali jedini izvor buke uvijek je bila njihova papiga – jarkozelena afričko-siva papiga po imenu Charlie. Mogao je oponašati glasove, ponavljati fraze i često zabavljati goste neočekivanim riječima.
Jedne večeri, kada se John vratio s posla, Charlie je neočekivano glasno uzviknuo:
“Lena! Lena! Volim te!”
Emily se ukočila, sa šalicom u ruci. Nikada nije čula Johna da izgovara to ime u njihovoj kući.
“Što to znači?” tiho je upitala, gledajući svog muža.
John je problijedio.
U početku je pokušao to odbiti nasmijati se: papiga je mogla podići bilo što. Ali Charlie je ponovno progovorio. Ovaj put njegov glas zvučao je previše poznato – oponašao je Johnovu intonaciju.
“Lena, moja si…”, rekla je papiga.
Emily je osjetila kako joj se srce steže. Nije to bila slučajna riječ. Bila je to fraza koju je ptica čula mnogo puta.
Nije mogla spavati cijelu noć. Charlie je stalno ponavljala istu stvar, kao da se snimka vrti iznova i iznova.
Sljedećeg dana, Emily se odlučila. Provjerila je mužev telefon. Tamo je, među fotografijama i porukama, pronašla poruke. Ime “Lena” bljesnulo je desetke puta.
Sve sumnje su nestale. Charlie je postao živi dokaz da se laž krije u kući u kojoj je sve izgledalo mirno.
Kad je Emily spakirala svoje stvari, John se pokušao opravdati. Ali svaki put kad bi otvorio usta, Charlie je ponavljao:
“Lena! Volim te!”
Emily se nasmiješila kroz suze i šapnula:
“Hvala ti, Charlie. Sad znam istinu.”
Papiga je veselo cvrkutala, kao da potvrđuje njezine riječi.
Ponekad istina može doći odakle je najmanje očekuješ. Čak i iz kljuna male ptice.
